Piše: Renata Zlatković

Darrel Bristow-Bovey: Ja sam maknuo tvoj sir

(„Izvori“, 2005.; prijevod Zvonko Tomić)

Da odmah nešto raščistimo: iako je psihologija relativno mlada znanost (podsjetimo se,  u drugoj polovici 19. st. prestaje biti spekulativna filozofska disciplina zahvaljujući Wundtu koji je osnovao prvi laboratorij eksperimentalne psihologije te ju je tako, odvojenu od filozofije i fiziologije, uveo i na sveučilište), ona je upravo to. Znanost. Koja ima svoj predmet izučavanja, cilj, metode, definicije, zakone, sustave, objašnjenja, istraživanja, teorije i hipoteze smjerove i škole, grane i discipline...

Sve je to OK, reći ćete vi, ali što je onda s onim autorima koji...? Dobro pitanje. Ovako: holivudske glumice, dokone kućanice, osuđenici na doživotnu robiju, kineziolozi (da, imam na umu određenu autoricu!), umirovljeni cirkuski krotitelji sibirskih tigrova, skupljači loptica u Wimbledonu i ostali samozvani psiholozi, skidam kapu! Doista treba imati petlju i usuditi se pisati i objavljivati tzv. knjige iz samopomoći bez ijednog provedenog istraživanja ili studije slučaja kojim biste potkrijepili svoje tvrdnje i „teorije“, bez uvida u rezultate tuđih istraživanja, bez proučavanja prave stručne literature, bez poznavanja psihometrije, statistike, anatomije mozga, psihodijagnostike i psihoterapijskih tretmana, rada endokrinih žlijezda, djelovanja neurostransmitera  i... Ma, zaustavit ću se ovdje. Ipak je ovo ne osobito bitan brzopotezni osvrt na jednu konkretnu, nepretencioznu knjigu. I to onu koja nosi naslov „Ja sam maknuo tvoj sir“.

Zvuči poznato, ha? Ne, to nije ta knjiga. Ona na koju ste nedvojbeno pomislili, a spadate li u ljubitelje knjiga iz „popularne“ psihologije vjerojatno i pročitali, Johnsonova je parabola „Tko je maknuo moj sir?“ (napomena: olakšavajuća okolnost za autora je to što je bio liječnik, pa mu limbički sustav ili učinci kortizola nisu bili nepoznanice). Dakle, „Ja sam maknuo tvoj sir“ definitivno nije nastavak priče o labirintu, siru, miševima Njušku i Trčku i ljudićima Hmu i Hau. Ona je, najkraće rečeno, duhovita i zabavna reakcija na nju i knjige za samopomoć općenito. Vjerujatno je nastala onda kad je Bristow-Boveyu napokon dozlogrdilo, pa više nije mogao gledati mnoštvo tih naslova u izlozima knjižara i na policama knjižnica i čitati blogove oduševljenih sljedbenika i zagovornika ovog ili onog gurua. Neke i poimenice spominje u knjizi: Pogledajte kako joj uspijeva zadržati ozbiljan izgled dok nesretnim gledateljima poručuje da bi oni, samo da imaju imalo vjere u sebe, mogli biti ona. (...) Gleda ih u oči i govori im nešto što nikako ne može biti istinito, a oni je zbog toga obožavaju. Jer nitko ne može biti Oprah. Jer čak ni Oprah nije Oprah. Fenomen Oprah je samo ideja čije je vrijeme došlo (str. 78-79). Neki tupoglavac po imenu Robert Fulghum potrošio je cijelu šumu stabala da bi ushićeno govorio o emocionalnoj privlačnosti Crayola krajona i izvukao životne lekcije i inspiraciju iz – ne šalim se – pothvata Pauka Ensy Weensyja (str. 61). Ne želim početi čak ni govoriti o onom drugom glupanu, Deepaku Chopri. (...) Uzmite na primjer ovu izvornu kaljužu od proze: „Ali sada dolazi faza u kojoj se tražilac rađa u vidovnjaka. Jer tražilac je otkrio da je onaj tražilac kojeg je tražilac tražio bio tražilac i tražeći tražioca, tražilac je postao vidovnjakom“. Čak se ni najvatreniji čoprafilijanci ne mogu pretvarati da uživaju u nečemu poput ovoga. (str. 61-62)

 A u Uvodu - kako bi, za svaki slučaj, čitatelja pripremio za ono što slijedi - autor navodi ovo: Ovo nije još jedna knjiga za samopomoć. Doista nije. Ne bih vam tako nešto učinio. Knjige za samopomoć štetne su za samopoštovanje. Knjige za samopomoć su poput dijeta ili članarine u fitness centru koju vam je za rođendan poklonio neki vaš zlobni rođak; obećavaju vam pomoći ali vas zapravo prevare. Razmašu vaša očekivanja, a onda vas ostave neraspoloženima i zaplašenima, tako da se trzate na glasne zvukove i iznenadne pokrete. (...) Knjige za samopomoć nude vam iluziju da možete učiniti nešto da značajno poboljšate sami sebe – da možete postati mršavijima, pametnijima, privlačnijima stjuardesama ili nalik onom momku iz računovodstva koji vikende provodi jureći na svom motorkotaču. Privući ćete veliku sreću i zlatni blagoslov univerzuma koji vas gleda odozgo i zadovoljan je onime što vidi. Knjige za samopomoć vas uzdignu na krilima nade i onda vas, kada zabilježite još jedan neuspjeh, poput srećke koja nije ništa izvukla puste da padnete na nos kao što kruh padne na stranu premazanu maslacem. (str. 9)

Već vidim kako se vi, gutači help-self literature, mrštite i gunđate, ali razmislite o njegovim riječima. Molim, razmislite i o ovome: pokvari li vam se auto, nećete sami prčkati po njemu (osim ako niste automehaničar) niti ćete ga odvesti svojoj frizerki. Umjesto toga, potražit ćete pomoć stručnjaka. A ako vi želite postati bolja osoba, prštati od samopouzdanja, popraviti sliku o sebi, pobijediti bolest, naučiti biti optimist, postati uzoran roditelj ili punica koju zet neće previše mrziti... hoćete li se obratiti psihologu, psihijatru, psihoterapeutu, savjetodavnom terapeutu? Taman posla! Pohitat ćete u prvu knjižaru i kupiti knjigu koja će vam, uvjereni ste, sasvim sigurno pomoći da riješite ono što vas muči ili dosegnete zadani cilj. Ne uspijete li u tome, autor nikad neće preuzeti odgovornost, nego će isključivo vas kriviti za nepovoljan ishod jer se „niste dovoljno trudili“........................ (napišite na točkice u čemu ste podbacili, ali te vaše manjkave aktivnosti – znate i sami - obavezno moraju biti povezane s kvantnom fizikom ili univerzumom), što će samo produbiti prvobitni problem ili čak proizvesti novi. Pa ćete onda svakako morati obogatiti svoju kućnu knjižnicu još jednim sličnim djelom. Pa još jednim. I još jednim... Dakle? Što kažete? Pomažu li knjige za samopomoć ili ne pomažu? Pobogu, zar vam zbilja netko drugi treba reći da se promjene događaju i da se na njih trebate prilagoditi?! Uostalom, Heraklit se toga dosjetio puno prije Johnsona, jedino što on nije unovčio onu svoju poznatu izreku. 

No vratimo se na „Ja sam maknuo tvoj sir“. Iako predstavlja parodiju na self-help knjige, to ne znači da u njoj nema ozbiljnih misli i poruka o kojima se može raspravljati i koje bi bilo dobro zapamtiti. Samo, nije ih uvijek lako prepoznati, onako vješto zaodjevene u humor. Knjigu sačinjavaju Uvod, Traženje i pronalaženje (i Bristow-Bovey je, u maniri autora knjiga za samopomoć, započeo svoju potragom za mudracem s planine, ali  ovaj njegov je... hm... pa, eto, osebujan), Pronalaženje svoga jajeta (sadrži „Priču o jajetu“, alegorijsku priču bez koje knjiga za samopomoć nije prava knjiga za samopomoć što, razumljivo, vrijedi još i više za njenu duhovitu imitaciju) te Pronalaženje partnera, Pronalaženja Mayanca u nama, Tko je maknuo moje ključeve, Postojanje i ništavilo, Savršeno tijelo, Zaključak i Epilog (neću spominjati o čemu je riječ u pojedinom poglavlju, saznat ćete čitajući). Ipak, napomenut ću da posljednje nije i kraj knjige; nakon njega slijedi nekoliko praznih stranica koje ne svjedoče o tome da je netko u tiskari zabrljao grafičku pripremu, nego imaju veze s autorovom idejom da bi knjige za samopomoć zapravo trebali biti uvezani prazni listovi papira i priložena (ili, u Bristow-Boveyevu primjeru, ukradena) olovka. Ali kako je tu sjajnu zamisao njegov izdavač nepromišljeno odbio, onda je odlučio simbolično ubaciti nekoliko praznih stranica na kraj i, pretpostavljam, tako ugoditi sebi.

Šalu na stranu, to baš i nije toliko šašavo kao što izgleda na prvi pogled i nije još jedna od autorovih mnogobrojnih dosjetki: prema psihijatru Alfredu Adleru, to jest postavkama individualne psihologiji čiji je on tvorac, u psihičkim funkcijama - pogotovo u sposobnostima - postoje individualne razlike. Drugim riječima, svaki je čovjek neponovljiv, poseban, jedan jedini. Tako i poteškoće na koje nailazi doživljava na sebi svojstven način, odnosno one u svakome od nas izazivaju drugačije reakcije i odgovore, pa su i pristupi i načini njihova rješavanja specifični i trebalo bi ih prilagoditi sebi, pojedincu Zaključak: ne postoji univerzalna knjiga za samopomoć; svatko bi trebao napisati svoju, koja bi tako bila odraz vlastitih potreba, motiva, želja, iskustava, metoda izlaženja na kraj s problemom...  I koju bi onda trebalo svrstati u autobiografsku prozu, a nikako ne u stručnu literaturu iz područja psihologije. Ali, autori self-help knjiga su lukavi, pa ih nikad neće nasloviti „Dnevnik frustriranoga gradskog vijećnika“ ili „Intimni zapisi morske kornjače“ ili „Novi intimni zapisi morske kornjače“, jer bi time otkrili budućem čitatelju da u njoj nema ni traga od instant-rješenja koje će mu nesumnjivo promijeniti život.

„Možda ćete poželjeti iskoristiti ove stranice (prazne, op. R.Z.) da bi na njima redom ispisali sve ono što ste naučili čitajući prethodne stranice. Svakog jutra morate ustati, reći svijetu dobar dan i proći kroz vrijedne natuknice koje ste napabirčili. Ja vam neću izdiktirati vrijedne natuknice koje ste trebali napabirčiti, ali ako bih vam smio dati nekoliko sugestija (...) (str. 100) I onda u Epilogu iznosi nekoliko „savjeta“. Stoga ću i ja ovaj osvrt završiti u istom, Bristow-Boveyevu stilu (iako ne koristim pijesak kao podlogu za pisanje):

1. Knjige za samopomoć pomažu jedino onima koji su ih napisali (da se obogate).
2. Pivskog trbuha se nećete riješiti usklađujući se sa svemirskim vibracijama. Savjet: radije reducirajte dnevni unos „Žuje“.
3. Svemir već 13,8 milijardi godina posve dobro funkcionira bez mojih i vaših pozitivnih misli.
4. Nećete se izliječiti od depresije grleći stabla. Na taj ćete način samo smolom uprljati odjeću. A adhezivne sile između prirodnih smola i niti tkanine se ne smanjuju izjednačavanjem frekvencije vaših želja da se to dogodi s frekvencijom najbliže crne rupe. (Odnesite vražje hlače u kemijsku čistionicu!)
5. Ma kako bili uspješni u vizualizaciji, tom sposobnošću nećete utažiti glad. Želudac, naime, ne možete prevariti lijepim i živopisnim izmaštanim slikama - njemu treba odrezak. (Ubrajate li se u vegane ili vegetarijance, ne morate zamišljati da umjesto „odrezak“ ovdje piše „burger od soje“. Olakšat ću vam, i to i napisati: Želudac, naime, ne možete prevariti lijepim i živopisnim zmaštanim slikama - njemu treba burger od soje.).
6. Ako ste ovisnici o mudrolijama pisaca kvazipsihologa i/ili ste obožavatelji životnih trenera i učitelja, „Ja sam maknuo tvoj sir“ je prava knjiga za vas. Ali, „Ja sam maknuo tvoj sir“ je prava knjiga i za vas koje sve to nervira. Pitate se, kako to? Jednostavno - nasmijat će i jedne i druge. A smijeh, osobito onaj na vlastiti račun, pomaže više i ljekovitiji je od svih pseudoznanstvenih teorija i ideologija iznesenih u knjigama za samopomoć.  (Napomena za one iz prve skupine: ako vas oblijeva hladan znoj već i na samu pomisao da uzimate u ruku knjigu koja u podnaslovu nema riječ samopomoć ili neku sličnu, Bristow-Bovey se pobrinuo za to: Ovo je knjiga za samopomoć onim ljudima koji ne žele učiniti baš ništa.  Ovo je knjiga za samopomoć onim ljudima koji se izležavaju na sofi (...) Nije čak potrebno da ovu knjigu pročitate. Već i sama činjenica da ste je kupili i izložili na vidnom mjestu učinit će vas pametnijim, sretnijim i poželjnijim. Ove stranice prožete su novom revolucionarnom formulom koja donosi mudrost kroz proces koji smo nazvali Osmatix, u kojemu ona sa stranice prelazi ravno u atmosferu i iz koje se lako može udisati u ležećem položaju. (str. 13)
7. Uvijek imajte na umu koncept nojeva jajeta i iz njega proizašlu Bristow-Boveyevu mantru: SVE SE MOŽE HINITI. Pa se tako možete pretvarati i da ste pročitali ovaj moj tekst. A to ćete svima najlakše dokazati tako što ćete ga lajkati ;).

Knjigu „Ja sam maknuo tvoj sir“ možete posuditi u Narodnoj knjižnici Grad i u dvama ograncima - Gružu i Montovjerni.

Renata ZLATKOVIĆ

Objavljeno: 9/19/2021