«srpanj 2021»
ponutosričetpetsubned
2829301234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930311
2345678

10

srpanj 2021
PREPORUKE KNJIŽNIČARA: B. Sejranović „Dnevnik jednog nomada“

10

srpanj 2021
Od: / Do: /

PREPORUKE KNJIŽNIČARA: B. Sejranović „Dnevnik jednog nomada“

Rubrika ''Zrnca knjige od pijeska'' ovog puta donosi osvrt knjižničarke Ma(Tije) Nenadić koja je napisala osvrt o knjizi Bekima Sejranovića „Dnevnik jednog nomada“ .

 

Piše: Matija Nenadić

Bekim Sejranović „Dnevnik jednog nomada“  (V. B. Z., 2017.)

 

A zapravo si samo prešao pogledom po naslovima knjiga u knjižari,

uputio se prema jednoj hrpi svježe otisnutih knjiga (…), uzeo jedan primjerak i odnio ga na blagajnu, kako bi se ondje uspostavilo tvoje pravo vlasništva nad njim.Bacio si još jedan izgubljen pogled na knjige unaokolo (ili, bolje: knjige su tebe gledale izgubljenim pogledom pasa što iz kaveza u živodernici gledaju svojega bivšeg druga kako se udaljava, dok ga na uzici vodi gospodar koji je došao da ga iskupi), pa si izašao.

 

Italo Calvino „Ako jedne zimske noći neki putnik“

 

 

Da, i knjižničarke, iako su okružene knjigama, kadikad kupe svoj primjerak nekog naslova. Ponekad to učine s namjerom, a ponekad slučajno. „Dnevnik jednog nomada“ kupila sam slučajno. Svemu je kumovao jedan zaboravljeni kišobran, a nije zanemariva ni činjenica da se gradska autobusna stanica nalazi preko puta trgovine koja, između ostalog, prodaje i knjige. Bio je to ujedno i moj prvi susret s Bekimom Sejranovićem. Mogli smo se susresti i prije - na policama knjižnice već su se nalazili njegovi ranije objavljeni romani i zbirka priča - ali, eto, nismo. I nije mi žao. Krenuti od kraja nekad je dobar početak.

 

Tako je to s knjigama, nije bitno što je pisac htio reći, nego ono što ti kao čitatelj shvatiš.

 Drugim riječima, knjiga sama po sebi tek je hrpa papira na kojem su otisnuti znakovi koje nazivamo slovima. Ona postaje umjetničko djelo tek kad je netko pročita. Ali sve zavisi od toga tko čita. I kada.

 

B. Sejranović „Dnevnik jednog nomada“

 

Kupio me već „Prologom“ kojim mi je poželio ugodno čitanje i sretan put stranicama njegova, kako sam kaže, 'bastardnog' literarnog koncepta. A već dugo me nitko nije tako lijepo i tako toplo otpravio u avanturu čitanja. Dočekale su me stranice pokušaja kronološki vođena dnevnika, prelazak istog u memoarsku prozu, putopisni pasaži, prikazi knjiga koje autor čita.

O Bekimu Sejranoviću, njegovu životu i njegovim knjigama već se podosta pisalo. Sam Sejranović često je isticao kako pisac treba pisati o stvarima koje poznaje, a on sam najbolje je upućen u vlastiti život, pa o njemu i piše. Naravno, literarno oblikovanje nije samo puko prenošenje životne faktografije. U svojim romanima i pričama, koje sam u međuvremenu pročitala, Sejranović vlastitu biografiju zasigurno dopisuje, korigira, prilagođava potrebama priče. No u „Dnevniku jednog nomada“, čini mi se, to radi najmanje. Kroz petnaest poglavlja knjige susrećemo pomalo umorna, stalnim putovanjima između Osla, Ljubljane, Zagreba i čitavog niza gradova na prostoru bivše države, iscrpljena čovjeka, ne više mladića. Na njegovim stranicama pratimo autorovo neprekidno izmještanje, njegove uspone i padove u razdoblju od 2011. do 2016. godine. Nema tu linearne radnje ni velikih događaja, čini se da smo zajedno s autorom stalno na nekom početku, putujemo s njim, osjećamo njegovo grizodušje, hodamo na skijama i tulumarimo, razmišljamo o pitanjima egzila i izmještenosti, živimo u posuđenim ili iznajmljenim sobama, osjećamo sažaljenje u očima njegove plavooke kćeri i njegov sram, razumijemo što hoće reći citirajući Andrića i Bernharda dok istovremeno nalazi paralele između svoje i njihovih biografija. Postavit ćemo zajedno s njim i poneko pitanje i o vlastitu identitetu i njegovoj aktualizaciji. Bit će nam drago kad konstatira kako su domaći izdavači bolji od norveških. Na stranicama „Dnevnika“ koje funkcioniraju kao književna kritika otkrit ćemo niz knjiga koje autor čita, knjiga koje su mu važne, knjiga u kojima nalazi i potvrdu svoje egzistencije, svojih stavova i strahova. Knjiga koje ga tješe ili bacaju u još veću depru. Ovaj dio knjige funkcionira  i kao preporuka za čitanje. Toplo ih nudim na razmatranje.

Bekima Sejranovića počela sam čitati od kraja njegova za života objavljena opusa, ako to mogu tako reći. A na stranicama njegova literarnog 'bastarda', između ostalog, iščitava se i naglašena potreba za usporavanjem, sidrenjem, istinskim razumijevanjem s ljudima i svijetom, mirenjem s njima i s njim.

U „Epilogu“ autor se vraća u Zagreb, točnije Veliku Mlaku, gdje je kupio kućerak koji počinje doživljavati svojim domom. No ne drži ga mjesto. Ubrzo će opet odseliti. Ime tog mjesta kamo se seli ne znači mu mnogo. „Kao što ni Kamovu nije značila Barcelona dok je odlazio u nju. A ostao je tamo zauvijek.“ Ni Bekim se više nije vratio.

Stvarna biografija Bekima Sejranovića romaneskne je strukture. Od prvog plača do konačnog oproštaja. Čini mi se da ima neke ironije u tome što je ovaj svijet, koji mu i nije bio baš naklonjen, on, inače u vječnom pokretu, napustio u vrijeme kad je čitav svijet stao. Ili je to baš tako trebalo i biti.

U okviru sabranih djela objavljenih 2020. tiskano je i novo izdanje „Dnevnika jednog nomada“ u koje je uvrštena i dosad neobjavljena priča „130 sati bez sna“. Potresna je i dirljiva to priča u kojoj Bekim odlučuje raskrstiti s Bekijem, dječakom u sebi. Ubit će ga, ušutkati, utišati. Zvat će ga samo kako bi mu pomogao Iskri i Katji, njegovim kćerima, objasniti neke tajne odrastanja. Priča je pronađena u autorovu računalu nakon njegove smrti. Ne znam zašto, no na um mi pada činjenica da je i Don Quijote zauvijek usnuo kad je prestao vjerovati u snove.Možda je taj razigrani, šašavi, pomalo autodestruktivni Beki održavao Bekima na životu, hranio ga pričama kojima je nasmijao, utješio, iznervirao, zamislio mnoge. Ponekad imam osjećaj da je Bekim Sejranović, poput Salierija koji je u „Amadeusu“ razriješio grijeha sve one/nas prosječne, posvetio sve one izgubljene, zagubljene, nikad nađene. One bez sretne zvijezde vodilje. Luzere po rođenju. A ja takve ćutim. Ovdje ćutim znači i 'volim' i 'osjećam'.

 

P. S.

Prijatelji su ga zvali Beks. Jedan od njih u intervjuu posvećenom sjećanju na prerano preminulog prijatelja spomenuo je kako je Bekim imao bezbroj ideja. Jedna od njih bila je i održavanje književnog festivala na splavi koja bi plovila Savom. Dubrovnik nema Savu. Ali ima Omblu. Samo bismo trebali napraviti splav. Pozvati sudionike. Osigurati novce. Potencijalni sponzor nekako mi se sam nameće. Mogao bi to biti Festival knjige i piva. I onda, dok „plava Sava spava“, na dubrovačkoj splavi mogao bi, naprimjer, Marko Tomaš biti jedan od gostiju. Čitao bi, ili govorio, svoju poeziju. A mogli bismo mu predstaviti i roman-prvijenac. A onda bi tu bili i svi ostali, dogovorit ćemo se već… Potom bismo, u sumrak, pustili splav da zajedno s Omblom krene k moru svom… Dobro, ovo već spada u rubriku „Fantazmagorije jedne knjižničarke“, no, možda, i nije nemoguće, zar ne? Festival bi se održavao utorkom. „Utorak je najbolji dan za izlaske, jer svi 'civili' rade i moraju ujutro na posao. Utorkom izlaze klošari, pijanci, narkomani, razvedeni, besposličari, samotnjaci, umjetnici, neurotičari, očajnici…“ Barem je tako u Norveškoj. Ali nismo ni mi za bacit! Skupilo bi se tu publike, sigurna sam!

„Dnevnik jednog nomada“ dostupan je u Narodnoj knjižnici i Ograncima Trpanj, Mokošica, Gruž i Cavtat

 

Matija NENADIĆ