Čitateljski klub Dubrovački knjižnica Ah! u veljači se okupio oko romana "Hladna koža", katalonskoga pisca Alberta Sancheza Pinola.
Donosimo osvrt voditeljice Kluba Staše Aras.
Albert Sánchez Piñol, katalonski antropolog i pisac, rođen je 1965. u Barceloni. Kao antropolog proučavao je narod Mbuti u Kongu. Svojim prvim romanom Hladna koža (La pell freda, 2002.) pobudio je golemo zanimanje publike i kritike te prodao sto tisuća primjeraka knjige na katalonskom i 250 tisuća na španjolskom. Roman je u međuvremenu preveden na 27 jezika i objavljen u 29 različitih izdanja. Albert Sánchez Piñol autor je i zbirke priča o afričkim diktatorima Pallassos i monstres (2000.) i eseja Les edars d’or (2001.). Njegov najnoviji roman, Pandora u Kongu, objavljen je 2005. u Barceloni.
Hladna koža roman je koji bismo mogli svrstati i u znanstvenu fantastiku i u avanturistički roman, ali nedaće koje su zadesile glavnoga junaka pri dolasku na svjetionik te njegove promjene pod pritiscima i izazovima svakako daju i čvrstu liniju psiholoških promjena pa smo na klubu razgovarali i o toj razini teksta.
Rekla bih da se roman većini svidio. Bilo je i negativnog kimanja glavom i komentara kako je roman čitatelja ostavio ravnodušnim a jedna polaznica nikako nije htjela čitati roman koji je toliko surov i pun borbe.
Većina nas se složila da je borba u romanu metafora ljudske prirode sklone ratovanju, osvajanju i postavljanju hijerarhijskih odnosa. Bilo je govora i o tome da je roman alegorijski poput onih dječjih romana, npr Gospodar muha, a spominjali smo i Vrli novi svijet.
Neke romane ćemo svrstati u omiljene ponekad samo zbog atmosfere ili opisa ili neobičnih likova. Mislim da je atmosfera ovoga romana ono po ćemu ćete ga pamtiti. Mračan stil koji zahvaća u prirodu stvari, snažno donosi promjene koje apokaliptični prizori i iscrpljujući uvjeti izazivaju u glavnoga junaka, mladoga Irca koji dolazi na otok daleko od svijeta da bi pobjegao od neprilika i političkih borbi.
Na tom otoku nailazi na svjetioničara Batisa caffoa, on postaje njegov neprijatelj, ali ubrzo postaju suučesnici jer jedan bez drugoga ne bi preživjeli. Pusti otok stotinama milja udaljen od svih pomorskih ruta poprište je borbe i zločina, ali i ljubavi.
Neke su analize ovaj roman smjestile u žanr horor romana, nismo se oko toga složili i elementi horora koji su izazvani prisustvom nepoznate vrste koja na otoku prebiva nisu to da nas zaplaše već više da se zapitamo o etici ljudskih postupaka.
Roman je na hrvatski preveo Boris Dumančić, a objavila nakladnička kuća Fraktura.
"Pošli smo prema plaži. Osmorica mornara iščekivala su naredbu da se vrate na brod. Živci su im bili napeti bez ikakva vidljiva razloga. Senegalac Sow ohrabrio me tapšanjem po leđima. Bio je to potpuno ćelav crnac savršeno bijele brade. Namignuo mi je i rekao: “Ne obraćajte pozornost na momke. Tek su ih unovačili za mornare, dolaze sa škotskih visoravni. Od njih i obični kaktus s Yucatána bolje poznaje legende i tajne mora. Nisu čak ni bijeli, nego crveni. A kao što svi znaju, takvi ljudi žive pod utjecajem krčmarskih praznovjerja. Jedi dobro, radi puno, gledaj se u zrcalo da se prisjetiš, govori naglas da ne izgubiš naviku govora i zaoku pimisli jednostavnim nakanama. I to je sve. Kada bolje po gledamo, što je jedna godina našega života u usporedbi sa strpljenjem Boga dobrostivoga?” Potom su se popeli na čamce i zgrabili vesla. Mornari su me promatrali pogledom ispunjenim samilošću I strahom. Promatrali su me poput dječaka koji prvi put vide noja ili poput miroljubivih stanovnika dok stoje pred povorkom ranjenika koji se vraćaju iz rata. Brod se udaljavao vrlo sporo. Nisam odvojio pogled od njega sve dok nije postao točkica na obzoru. A u toj točkici što se gasila ostao je neki nepovratni gubitak. Osjećao sam da mi se željezni obruč steže oko glave. Nisam znao je li to čežnja za ljudima, nestrpljivost zatočenika ili, naprosto, strah".
Objavljeno: 3/20/2025