Emigrantska mantra knjiga je koja dolazi poslije svega, kao zbroj minusa i pluseva, uglavnom na štetu pluseva. Napisana kao svojevrstan post scriptum prvoj Čolićevoj knjizi Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad, ona evocira mjesta i prostore, priziva sjećanja i osjećanja, premošćuje duboku provaliju između punokrvne, mladenačke radosti i gadosti koje su zadesile naše individualne živote ali i kolektivitet senzibiliteta zajedničkih, nelimitiranih stvarnih i projiciranih teritorija, identifikacijskih playlista i najšire zahvaćena umjetničkog backgrounda. Svega što je bezumlje primitivizma ranih devedesetih prošloga stoljeća nemilosrdno razaralo i poništavalo, s jasnom idejom da se famozni kotač povijesti samo silom može okrenuti unatrag. Nakon svih poraza, individualnih ali i “kolektivnih”, što god pod kolektivom podrazumijevali, beskrupuloznost nasilja osigurala je jednu jedinu pobjedu: nametnula je identitetski obrazac iz ropotarnice povijesti i u zaborav otjerala jednu od najbesmislenijih sentenci o “povijesti kao učiteljici života” koja ljudskog stvora ama baš ničemu nije uspjela naučiti. Ako kao rezultate učenja ne uzimamo podlost, pohlepu, pokvarenost, nasilje, krvoločno uništavanje drugoga istovrsnog stvora zbog nekog nacionalnog, rasnog, vjerskog ili ideološkog razloga proglašenog drukčijim, bezvrijednim, metom ili lovinim.

Čolićeva knjiga govori o svemu tome, eruptivno, gotovo u dahu, kao mantra razočaranja i poraza koji su nas kao generaciju, kao desetine generacija, zadesile i tako obilježe naš fin de siecle kao tragičan kraj jednoga i nimalo svjetliji početak novog stoljeća, štoviše – milenija.  (BČ)