Jesen je 1944, kritični su ratni dani u mađarskoj prijestolnici, desničarski pučisti preuzimaju vlast i intenziviraju progon Židova, Saveznici bombardiraju grad, približavaju se Rusi, kolaju svakojake glasine; ratnohuškački plakati, ulične pucnjave, gruvanje topova, uzbune, studen i glad, strah i opća nesigurnost… Jedan usamljeni četrdesetogodišnji Osječanin, Židov, odvjetnik po profesiji, a humanist, pacifist i demokrat po ljudskom i političkom habitusu, već četvrtu godinu emigrant u tome gradu, tih mjeseci vodi dnevnik i u nj zapisuje svoja strahovanja za sebe i obitelj s kojom dijeli izbjegličku sudbinu, a uza sve to uspijeva ispisati i ozbiljna politička promišljanja o budućnosti balkanskih naroda nakon skorog ratnog sloma tvoraca “nove Europe” te pokušava optimistično razmišljati o sebi kao ponovno slobodnom čovjeku u novoj političkoj zajednici.

Autor ovih dnevničkih zapisa, Alfred Fischer rođen je 28. svibnja 1904. u Osijeku u židovskoj trgovačkoj obitelji, studirao je filozofiju u Beču i pravo u Zagrebu, gdje je 1927. promoviran u doktora prava. Zajedno s Mosinom Kleinom u Osijeku je vodio odvjetnički ured, a kao vrstan poznavatelj građanskoga prava objavljivao je rasprave u stručnoj periodici. Bio je član osječke masonske lože “Budnost”, 1940. i njezin tajnik. Nakon uspostave NDH s obitelji je izbačen iz stana te se, budući da je bio na popisu za uhićenje, sklonio u osječku bolnicu kod brata Ota, liječnika. U kolovozu 1941. prebjegao je u Mađarsku, gdje su mu se u proljeće 1943. pridružili supruga Margita, devetogodišnja kći Lelja, petogodišnji sin Darko i majka Emilija. Obitelj je, što zajedno što odvojeno, najprije boravila na imanju Cserepes u blizini Szolnoka kod svojih dobročinitelja, grofice Gabrijele Pejačević i grofa Józsefa Kochanovszkog, a potom od 1944. u Budimpešti, gdje su Alfreda 8. siječnja 1945. na ulici ubili mađarski fašisti, pripadnici Strelastih križeva.