Svake se večeri, dok je zakopčavao dugmad na svojoj pidžami i pozdravljao s vlastitim odrazom u ogledalu, glavni lik ovog romana, Josip Majdak, pripremao za vlastitu smrt. Svake se večeri odvijaju i naše generalne probe umiranja u kojima, baš kao i Josip Majdak, liježemo s nadom da ćemo iduće jutro ipak ustati. Kad položimo glavu na jastuk, pernati ili anatomski, ono što diše kraj nas, ona nejasna prisutnost koja ostaje kad se ugase i svjetlo i sjena, okupana i očišćena od dana, naša je savjest. Ujutro ustajemo tiho i iskradamo se iz postelje da je ne bismo probudili. Neka naša savjest spava zauvijek! Ali savjest Josipa Majdaka sjedi razbuđena u tami noći i više nikada neće usnuti. Dovući će u postelju sve one na koje je on odavno zaboravio i sad, pri kraju života, sjedi okružen proživljenim koje nije ni bolje ni gore od onog našeg. U tom krugu sjede pokojnici, živi i oni o kojima se ne zna. Krug je to životnih okolnosti – zamka u koju dospijevamo odmah nakon rođenja. Ako će čitatelj suditi Josipu Majdaku, možda će suditi i sebi. Laka ti noć, savjesti!