Krležine Hiljadudevetstošezdesete knjiga je priređena iz objavljenih fragmenata piščeva dnevnika, neobjavljene dnevničke građe iz rukopisne ostavštine te kontekstualnih predložaka, također većim dijelom preuzetih iz rukopisne ostavštine. Prvo poglavlje, Dnevnik, čini niz kronološki raspoređenih cjelina preuzetih iz pete knjige Dnevnika sarajevskog izdanja. U drugom poglavlju, Građa, uvrštena su tri segmenta iz ostavštine. Sva tri su dnevnička proza, prva dva se prvi put objavljuju, a treći je fragment iz Zapisa sa Tržiča. U trećemu poglavlju, Kontekst, uvršteni su Krležini tekstovi koji, osim u završnom segmentu preuzetom integralno iz dnevnika (1968.), nisu dnevnička proza po sebi, ali se, pa čak i po datacijskom alatu s njome prožimaju.
Viktor Žmegač podcrtava da se kod Krleže očituje povijesna znatiželja piščeva, “osobito u marginalijama o svjetskim zbivanjima na temelju vijesti u novinama i radiju”. Taj “budni suvremenik” čiji je “pogled bez iluzija” kolažira moćnu fresku s kontrapunktiranim svijetom snova, signiranih proročkom predanošću. Krleža je, kaže mađarski tumač njegova autorskog mehanizma Spiró György, “romansijer koji razmišlja na dramski način”, eseji su mu poezija, a dnevnik, “Dnevnik je jedan od najboljih romana XX. stoljeća.” – Vlaho Bogišić