"Što se zbiva s pjesnikinjama i pjesnicima emocije kad prestanu cijelim bićem voljeti tog važnog 'Drugog', tu svoju, uvjetno rečeno, polovicu? Kamo odlaze stihovi koji više nisu upućeni idealnoj ljubavi, kome se pišu i kako svjedoče kraj ljubavi i unutarnju promjenu, koju svaka velika ljubav donese sa sobom? Kako u zbiljskom svijetu preživljavaju romantici i pjesnici koji se boje da će biti patetični ako su emotivni? Na tih nekoliko međusobno bliskih pitanja odgovara nam nova zbirka pjesama Usnena predaja Suzane Matić, koja je arhitektica poezije jer u svakoj njezinoj pjesmi osjećamo kako se pjesma 'gradi', a u ovoj zbirci usto osjećamo kako se i ličnost doslovno 'izgrađuje', kako njeguje svoju autonomiju i neovisnost. Snaga poezije Suzane Matić je u tome što emocija nije prezrena, što subjekt može bježati od nje, i govoriti da je očvrsnuo ili 'odrvenio', i mi mu donekle vjerujemo, ali u presudnim trenucima, kad je zaista apsolutno iskren, on nam i dalje pjeva istu, jednu jedinu pjesmu, a to je pjesma ljubavi."