Izbornik

Zrnca (osvrti)

Dijelimo dojmove o knjigama koje su nas dotakle, koje smo čitali više puta i koje bismo čitali opet: pojedinačna zrnca beskonačne knjige od pijeska.

3

lipanj 2022
PREPORUKE KNJIŽNIČARA: Staša Aras: Horror vacui

PREPORUKE KNJIŽNIČARA: Staša Aras: Horror vacui

3

lipanj 2022

Piše: Marjana Leventić

Staša Aras, Horror vacui (Hena com, 2021.)

            Svašta se krije u ljudskim glavama, to je istina i nikad ne možemo znati što netko misli,  jer čak i ako želi reći istinu najvjerojatnije to nije u stanju. Umjetnost je velikim dijelom pokušaj da se pokaže istina, njih ima mnogo, kako je rekao Meša Selimović, i ne slažu se uvijek između sebe. (55)

Za vrijeme trajanja Europskog prvenstva u nogometu junakinja romana ustanovljuje da je trudna s mužem s kojim ne želi imati dijete (možda ni vezu), abortira bez da ga je informirala o tome, ponekad kuha, prestaje jesti meso, čisti, zadirkuje časne sestre, hoda, putuje, pliva. Ne zove se Marta,  možda se zove Vesna, kaže da ima smeđu kosu i plave oči i da je privlače mjesta na kojima je boravila kao dijete, na krevetu ima štipaljkom zakačenu reprodukciju Annunziate (Navještenje Djevici Mariji), u dometu oka: svoje cipele, knjige, kućni mantil, svoje začine, svoju šalicu za kavu i svoju kavu u njoj i svoju Bibliju. Ona sakriva kantu za polijevanje koja stoji u dvorištu samostana preko puta kojega stanuje i promatra jesu li je časne sestre pronašle; dan iza brižno spravljen i spakiran kolač od višanja odnosi pred vrata samostana i opet promatra, hoće li ga tko uzeti.  Ona iskazuje sklonost k mitskom, ritualima, duhovnom životu, zvonima, romaničkim samostanima i istovremeno odbojnost prema religijskom, katoličkom okviru i njegovim pripadnicima koji „posjeduju“ te za nju važne stvari i kojima, zbog licemjerja koje doživljava od njih, ne želi pripadati: „Definitivno ne volim nastrojene duše. Naravno da nije ugodno naći se uvezan u čvor s nečim što smatraš greškom. Matricom. Biti zdjela za matricu.“ (27)

Nije jasno je li neželjena trudnoća, odnosno abortus, s početka priče okidač neke psihološke promjene junakinje. Mi o njoj ne znamo ništa prije tog događaja, samo se da naslutiti da se ne snalazi u stvarnosti,  pogotovo kad ona nosi promjene. „Zabrinutost pred svakom mogućom promjenom, makar ona bila i promjena na bolje, paralizira me kao kada stojim pred potokom koji moram u dva koraka preskočiti, a ne mogu se pomaknuti i ne znam kojom nogom kročiti i hoću li u sljedećem trenutku skliznuti, pasti i sjediti slomljene noge u vodi koja teče. Sposobnost da osjećam bol koja se još nije dogodila čini me nategnutom sjenom. Idem na živce samoj sebi takva neodlučna, zabrinuta i slaba.“ (9) Takva, u svijet u kojem ne osjeća da pripada, ne želi dovesti dijete.

A onda kao da ukazuje na izbor obrambenog mehanizam kojim će se poslužiti da se obrani od nemoći koju osjeća pred promjenama kaže: „Lako bi se moglo dogoditi da jednoga dana svi počnemo jedni drugima toliko ići na živce da jednostavno počnemo prešućivati bitne stvari u životu. Apstrahirati, zaobilaziti, preskakati, ne govoriti istinu ni prijateljima. Namjerno zadržati za sebe. Postati sitni gadovi kao da je život  neka igra koja nema veze sa stvarnim, nego u njoj možeš raditi što te volja, glumiti, izvoditi nešto drugo nego što si uistinu.“ (10)

U nastavku priče lako je pronaći elemente u kojima je vidljivo njezino poigravanje s ostalim s likovima priče, kao i s čitateljem koji postaje sudionikom igre, može osjećati kao da mu se povjerava a u sljedećem trenutku, da i od njega nešto skriva i njime manipulira.

Mi smo se rodili s perspektivom krletke. Kažu mi za pisanje: „Nađi uporište u stvarnosti!“ Kao da mi kažu: „Nađi uporište u živom blatu. (8)

Sebe osjeća u prostoru, van društvenog konteksta: na mjestima koja je vežu s djetinjstvom, u sjedenju na klupi i promatranju prolaznika, plivanju. Iznimke se dogode, poput trenutka spontanog, ljudskog razgovora sa ženama u pošti. U nametnutoj stvarnosti se ne snalazi, ne može (nije joj privlačno) ispuniti je na očekivani način, osjeća ispraznost, što ipak ne znači da osjeća i strah od praznine. „Kao što sam rekla, ako definiramo stvari lakše ćemo se suočiti s njima. Pa i s tom prazninom koja je sastavni dio svemira. Koliko je dana, toliko je noći. Koliko punine, toliko i praznine. Možda se sve vrti oko straha, ali zašto ja onda nisam prihvatila puninu.“ (62)

Strah od praznine, horror vacui, možda je više svojstven društvu u kojem živi?

„Znači to je strah pred pustim, jednoličnim, besciljnim, neosmišljenim životom. Je li zbog toga nogomet? (62)

Upravo Europsko prvenstvo u nogometu,  tanku crtu takozvanoga stvarnoga svijeta, Aras postavlja kao okvir za isječak života protagonistice i baš taj okvir drži da priča ne iscuri preko ruba istoga u koji autorica, pišući u prvom licu, uvlači čitatelja. Nogometno prvenstvo i politička farsa koja se istovremeno događa blješte umjetnim svjetlom i stvaraju privid stvarnosti, junakinjin lik titra, pojavljuje se i gubi, neuhvatljiv je i koliko god se naprežemo, ona izmiče. No, opet, pitam se: zar nije ona takva, nestalna i nestvarna, stvarnija od stvarnosti koja je okružuje? Povlačeći se u svoju staru kuću u kojoj je provela djetinjstvo i u kojoj osjeća da postoji, ona ostavlja dojam rezignirane osobe; Petru (mužu) se obraća kratkim rečenicama ili šuti. No, šutnjom ona upravlja situacijom, bilo da se brani, osvećuje ili se samo poigrava.

Osjećaj nepripadanja društvu u kojem živi i osjećaj nemoći da legalnim sredstvima utječe na promjene, njezinu borbenost usmjerava u oblik pasivne agresivnosti, ili kako ona kaže, u jednom je trenutku njezina „borbenost  prešla u ilegalu i pretvorila se u miša koji smišlja kako podvaliti grešku u taj nametnuti sistem koji je u jednom trenutku proizveo bol.“ (20)

Dok se junakinja nametnutoj stvarnosti  suprotstavlja šutnjom i sitnim diverzijama,  glas pripovjedačice poput sirenskoga je zova: rečenice su zamamne, bogate, raskošne, pametne, imaju moć stvarati atmosferu i oblikovati prostor. Omađijan njima čitatelj se sunovraćuje u njezin kaotični svijet i od tamo traži izlaz ili smisao.

Kao što ponekad nova lica ljudi povežemo s već poznatima, tako često biva i s knjigama. Osjećaji poznati iz iskustva čitanja Carollove Alise u zemlji čudesa, Sartreove Mučnine i Vegetarijanke južnokorejske spisateljice Han Kang, pripremile su me valjda na čitanje ovoga romana, pa se nisam potpuno izgubila.

Horror vacui Staše Aras uznemirit će svakoga na drugačiji način. Pokušavajući se povezati s junakinjom, izoštriti titrajuću sliku, povezati oprečne činjenice, mnogi od nas praznine će popunjavati svojim pričama.