Piše: Marjana Leventić

Zoran Žmirić, Putovanje desnom hemisferom (Hena com, 2017.)

Iako smo različiti pa i stvari vidimo različito, istina je jedna - gledajući druge, gledamo sebe. (Z. Žmirić, Kaleidoskop)

            Opis romana na koricama – antiratni; bilješka o piscu - riječki autor, svirao u Lauferu; prolistam -  stihovi The Sisters of Mercy vežu tekst; ne ulažem na policu, nego posuđujem. Tako je otprilike izgledao proces od susreta s novom knjigom, meni dotad nepoznatoga autora Zorana Žmirića, do odluke o čitanju, kad je u knjižnicu stigao njegov roman Pacijent iz sobe 19 (Hena com, 2018,). „Knjiga koja je morala biti napisana“, zaključila sam poslije čitanja, a onda krenula istražiti što je još napisao. Vrijeme koje nam je pojeo Pac-man,  (Meandar, 2005.) zbirka priča koja mene kojoj je najviši (jedini) domet u igranju igrica „zmijica“ na starom nokijinom mobitelu, nikad ne bi privukla - nasmijala me do suza. (I malo manje sikćem na svoju djecu ako se zaigraju elektroničkim uređajima.) Blockbuster (VBZ, 2009.), nosim se s njom kako god znam (preporuka pisca na početku knjige: „Onog časa kad budete završili s čitanjem, ova priča više neće imati nikakve veze sa mnom. Bit će u cijelosti Vaša. Poklanjam Vam je, da se nosite s njom kako god znate.“). Slijedilo je Putovanje desnom hemisferom (Hena com, 2017.), Kaleidoskop (Hena com, 2019.), te Snoputnik (Hrvatsko društvo pisaca, 2014.) kojega sam jedini primjerak pronašla u našoj Znanstvenoj knjižnici prije nekoliko dana.

Odlučila sam se „osvrnuti“ na jednu, samo je još trebalo odlučiti koju, pa sam ih okupila kako bi ih prolistala i izabrala, a dogodilo se da sam Putovanje desnom hemisferom ponovo i drugačije nego prvi put, cijelu pročitala, pa je izbor pao na nju.

Postoji samo jedan način da se izvučem. Evo, budim se i napuštam ovaj ludi san. (Corto Maltese)

Ali on sanja otvorenih očiju, a oni koji sanjaju otvorenih očiju najopasniji su jer ne znaju gdje prestaje san. (Čarobnjak Merlin o Cortu Malteseu)

            Za razliku od računalnih igrica, stripove volim. Corto Maltese, šarmantni pustolov, kuler s naušnicom, odbio me izgledom. Iako me nisu mimoišli glasovi o njegovim vrlinama, manama i pustolovinama, nisam pročitala niti jedan svezak. Naravno da mi onda za samo čitanje romana i nije nešto posebno značilo to što na koricama piše da je nadahnut Prattovim junakom. No, par rečenica iz stripa citiranih na prvim stranicama knjige, bili su zanimljivi.

Roman je raspoređen u priče koje bi se mogle čitati i svaka za sebe, da nisu vezane prvom i posljednjom koje ga ukotvljuju u formu koja se može promatrati kao ciklički niz u kojem nije toliko bitno odakle krećeš, važnije je da prođeš krug i vratiš se na mjesto s kojeg si krenuo na putovanje. Tijekom prvoga čitanja i sada, ponovo, za kretanje kroz priču nedostajala mi je neka dimenzija koju nisam uspijevala racionalizirati, iako su prizori i likovi bogato predstavljeni. Zapinjanje je prestalo tek kad sam isključila očekivanja i prepustila desnoj “hemisferi” mozga da jednostavno - čita.  Likovi su iz magle počeli dobivati jasne crte, dijalozi su se rasporedili u oblačiće i pravokutnike, prizori u stripovske table i sve je odjednom imalo više smisla. Roman sam, najprije s trudom, a onda sve lakše i sa sve većim zadovoljstvom, čitala kao strip. Svaka riječ i svaki prizor savršeno su pristajali u cjelinu. I, ne prvi put, pokazalo se da sam ja ta koja još uvijek ne znam baš najbolje čitati, a ne da priča ima nedostatke. Prepuštajući se tekstu, naučila sam “čitati u strip -tablama”. Iskustvo usporedivo jedino s prvim samostalnim čitanjem knjige.

Počela sam više pažnje obraćati i na Corta Maltesea čiji lik se ne pojavljuje samo na početku i na kraju romana, nego mu se anagrami imena,  poput kreatorskog potpisa, tijekom cijeloga teksta, zaigrano skrivaju u imenima mjesta i ljudi.

Mislim da je moja želja za daljinama potaknuta činjenicom što sam odrastao uz prugu, rečenica je kojom počinje prva priča u kojoj, pripovjedač kao dječak, susreće stranca s velikom zlatnom naušnicom. Nakon što se vlak istutnjio, nastavio je gledati niz prugu, a ja sam stao uz njega i oponašajući ga napunio džepove šakama. Gledali smo niz prugu, ukopani u zemlju kao stablo i njegova mladica, a ja sam se osjećao važnim jer mi je takvo što dopustio. Osjećao sam se jednako velik i važan, kao da sam iskusio prostranstva i time postao dijelom beskrajne cjeline.  Bez želje za daljinama, pripovjedač, kao ni ostali dječaci ne bi vidio ovoga stranca, a još manje bi, sve i da ga je vidio, doživio ozbiljno njegove riječi.

„I ja želim putovati”, zaključio sam. Udaljio se gipkim korakom dobacivši preko ramena: “Onda putuj!” Dok je zamicao cestom, gledao sam kako mu se dugački tamnoplavi kaput vijori oko bijelih nogavica i čudio se zašto se ostali iz društva ne obaziru na njega. Kad se uspeo na vrh brežuljka, zastao je, okrenuo se i kimnuo kao da me još jednom ohrabruje.

Kroz cijeli roman, pripovjedač uprisutnjuje duh svoga vodiča. Od onog sjemena prvoga susreta i ohrabrenja, pratimo kako sad već odrasli putnik upoznaje i prepoznaje sebe kroz susrete s novim ljudima i krajolicima. Putovanje postaje proces samospoznavanja.

U priči “Manuskript svetog Brune”, pripovjedač da bi mogao istraživati u kartuzijanskom samostanu mora prioru Ursinu odgovoriti na jedno pitanje, a zatim postaviti pitanje na koje prior ne zna odgovor. Tko ste vi?, pita priora. Ja sam sluga Božji, odgovara prior, a pripovjedač mu uzvraća: Nisam vas pitao čiji ste sluga, već tko ste vi. Pitanja idu do trenutka u kojem prior ne zna odgovoriti.

Ovo traganje se proteže kroz cijeli roman, ali i kroz ostala Žmirićeva djela: U zbirci Vrijeme koje nam je pojeo Pac – man, Žmirić sanja Aliena koji mu postavlja pitanje tko je on, a iza toga njegov prijatelj Cope isto pitanje postavlja nepoznatom muškarcu. Tko si ti Borna?, može se pročitati u Blockbusteru. Gost u Snoputniku pita Kristijana: Tko si ti?, a i u Kaleidoskopu se također ponavlja ova priča s pitanjem bez odgovora.

Ako bi netko doživio ovaj roman kao putopis prema kojem se može osloniti na putovanju prema na karti ucrtanim destinacijama, mogao bi se osjetiti prevarenim. Tako bi na primjer, putnik na  putu za Santiago mogao zalutati tražeći crkvu Celesta Tormo. Slično je i s osobama koje pripovjedač sreće na putovanju. Nemojte biti sigurni da ste ih prepoznali iz neke povijesne priče.

Neočekivani obrat u posljednjoj priči Puni krug, i ne bi trebao biti neočekivan, ako uzmemo u obzir da je ovaj roman putovanje desnom hemisferom i da je vodič putovanja, zanimljivi stranac sa zlatnom naušnicom. Čitajući ga, veselili su me pripovjedačeva znatiželja i humor. Nije mi smetao ni pomalo distancirani “cool stav”. Kroz lik pripovjedača, upoznala sam donekle i lik Corto Maltesea i vjerujem da me stripovi neće razočarati.

Putovanje desnom hemisferom može se pronaći  u Narodnoj knjižnici Grad, te u ograncima Mokošica, Gruž i Montovjerna.