Piše: Renata Zlatković

Zlatko Tomić: Telekinetic

(„Slagalica“, 2018.)

Budući da nas je Tija u uvodu svojih prošlotjednih Zrnaca podsjetila na „Mjesec hrvatske knjige“ i njegov ovogodišnji moto objasnivši tako zašto ćemo se narednih mjesec dana nas petero baviti domaćim autorima, ja ću se odmah baciti na posao. Ponukana njenim tekstom o Juditi (Marulić) i Sobi na dnu mora (Šćavina), odnosno želeći pisati o nečemu što je istodobno i staro i novo (vjerojatno me lijenost sprečava da se u isti mah, na jednom mjestu, pozabavim dvama djelima koja zadovoljavaju Tijin „nešto staro, nešto novo“ kriterij), odlučila sam predstaviti jedan strip. „A strip je 'nešto staro'?“, reći ćete vi sumnjičavo vrteći glavom. Točno! Strip nipošto nije nov medij; kao umjetnička forma postojao je još u starom Egiptu. I ne samo ondje - spomenut ću i poznati slikovni spis o vojskovođi Tigrova pandža iz pretkolumbovske Južne Amerike, Trajanov stup, japanske svitke, starogrčko slikarstvo, tapiseriju iz Bayeuxa... Svejedno, u literaturi se kao prototip „modernog“ stripa, odnosno samostalnog medija i samostalne umjetnosti, navode ilustrirane humoristične priče u stihu naslovljene Max i Moritz autora Wilhelma Buscha objavljene 1865. g. A ni tih 156 godina nije zanemarljivo, zar ne? Nakon toga je ozbiljno krenulo i (srećom!) zadržalo se sve do danas razvijajući se u tri velika umjetničko-tržišna pravca, pa kad u tom kontekstu govorimo o svijetu stripa govorimo o angloameričkoj, europskoj i japanskoj tradiciji.

Nego, nisam namjeravala pisati o povijesti „devete umjetnosti“ i njenim prvim tiskanim rezultatima – moj je izbor trogodišnji prculin zvan Telekinetic. Riječ je o stripu koji dubrovački strip-autor Goran Jovović (Dogodilo se u Harlemu, Zagreb, 2020.) s ponosom ističe kao „prvi dubrovački strip, dubrovačkog autora izdan u Dubrovniku“.

Zlatko Tomić i strip počeli su se voljeti, kako to obično biva, još u njegovim dječačkim danima, i to prvenstveno posredstvom Alana Forda i Dylana Doga. No u godinama koje su slijedile crtaći je pribor zamijenio kamerom i odlučio se okušati u jednom drugom, stripu bliskom području – filmu. Što uopće nije čudno: nije li Will Eisner, to veliko i dobro znano ime u povijesti i industriji „devete umjetnosti“ čiji je tzv. grafički roman Ugovor s bogom na velika vrata 1978. godine uveo strip u književnost, govorio da strip nije ništa drugo doli film na papiru?

I zaista, kad čitamo (i gledamo!) Telekinetica moramo se složiti s tom tvrdnjom, ne misleći pritom samo na ono što kaže teorija stripa i što vrijedi za bilo koji strip – da se pri njegovoj recepciji u čitateljevoj svijesti odvija intelektualna montaža slična filmskoj, kad čitatelj sâm „montira film“ iz slijeda nacrtanih sličica, to jest kadrova stripa. Telekinetic doista jest film u pravom smislu te riječi. Kako rekoh, to nije nimalo čudno, a ni slučajno – Zlatko se niz godina ozbiljno bavio video produkcijom, režirajući, snimajući i montirajući brojne skečeve za potrebe Udruge mladih Orlando, kao i glazbene spotove za nekoliko dubrovačkih bendova (Atlantida, Embassy 516, Gruhak, Otpisani, Art Hop, F.E.B.R.A, Izae), ali i više dokumentarnih i kratkih igranih filmova od kojih su neki postigli zapažen uspjeh na revijama amaterskog filma (Insert, 2008. i Obračun u zasjedi 2009.).  Ipak, možemo reći da se čak ni u to vrijeme nije previše udaljio od stripa koji je počeo crtati još kao trinaestogodišnjak, jer njegovi filmski storyboards imaju sve značajke „pravog“ stripa, odnosno prestaju biti tek puko redateljsko pomagalo. Vjerojatno je i to bio jedan od razloga koji su ga potaknuli da se vrati stripu. A iskustvo koje je stekao u radu na filmu i koje se, primjerice, ogleda u lakoći kojom uvodi i izmjenjuje planove i rakurse, služi se scenarističkim dosjetkama unutar tradicionalnih narativnih struktura ili montira kadrove u svojim slikovno-tekstualnim pričama moglo mu je samo pomoći u procesu njihova stvaranja.

Osim dobre vizualne dinamike, Telekinetica još odlikuju i realistični, detaljistički stil crtanja; korištenje crne, sive (dobivene primjenom šrafura) i bijele boje; autorovo izvrsno poznavanje komunikacijskog kodeksa stripa pri čemu ostaje u granicama njegovih zakonitosti služeći se gornjim i donjim rakursom, krupnim, bliskim i srednjim planom i totalom; prijelazi koji se najčešće koriste u „zapadnjačkom“ stripu - iz radnje u radnju, od subjekta do subjekta, sa scene na scenu; vješto uravnoteživanje teksta i slike koji su u interakciji, tj. grade sinergijski odnos; kvadrati nejednakih dimenzija i oblika odijeljeni jarcima; oblačići netipičnog, stepeničastog oblika ispunjeni verbalnim i neverbalnim elementima; računalno (čime osigurava dosljedan izgled i razmak između riječi i redova riječi) ali i rukopisno unošenje teksta (pisanje rukom daje autoru veću slobodu, pa lakše prikazuje karakter lika, raspoloženja i/ili osjećaje, prirodu govora i emocije koje ga boje, a sličice-kvadrati tim postupkom ujedno postaju efektniji); korištenje interpunkcijskih znakova umjesto riječi... Svim tim sredstvima kombiniranim sa zanimljivom i napetom fabulom te antijunakom obdarenim nadosjetilnim moćima, radnja Telekinetica je dinamična i dramatična. A bez toga jedan dobar triler, osobito onaj s elementima horora, nikako ne može.

Telekineza (psihokineza) se često sreće u književnosti, kinematografiji i, naravno, stripu. Za ilustraciju, navest ću samo po jednu internetsku stranicu za svako spomenuto područje, a dalje možete istraživati sami:

https://www.librarything.com/tag/telekinesis,

http://jamesaconrad.com/TK/TK-movie-list.html http://marvel.wikia.com/wiki/Telekinesis.

Prisjetimo se Kingova klasika Carrie, prvi put objavljenog 1974. g. (istoimeni film režirao je Brian De Palma dvije godine poslije, sa Sissy Spacek u naslovnoj ulozi), u kojem se protagonistica suprotstavlja razrednim zlostavljačima zahvaljujući nevjerojatnim psihokinetičkim sposobnostima. Međutim, jedan drugi Kingov roman naslovljen Potpaljivačica (1980.) i ekraniziran 1984. (redatelj Mark L. Lester, u glavnoj ulozi Drew Barrymore) ima više dodirnih točaka s Telekineticom: oba lika (Charlene i Gus Van Yeren) su zanimljiva vladinim agencijama i postaju im osobe od posebne važnosti upravo zbog svojih moći - nastoje ih pretvoriti u oružje. A kad ih establišment prevari (Charlene) ili ih pojedinac želi iskoristiti za vlastiti probitak (Van Yeren), slijedi njihova osveta. Zajedničko im je i to što ih pokušavaju ubiti no, za razliku od djevojčice, Van Yeren nije uspio umaći smrti. Može se reći da su umjetnička djela, osobito filmovi, s običnim junacima koji imaju neobične moći i pomoću kojih vlada želi ostvariti militarističke ciljeve izrasli u omiljeni podžanr u okviru znanstvenofantastičnog filma, pa stoga nije čudno što je i Tomić posegnuo za tim motivom.

 Ostanimo još koji trenutak u svijetu „sedme umjetnosti“: kako je Tomićev strip prvobitno doista bio zamišljen kao film, filmofili će u fizionomijama nekih junaka Telekinetica prepoznati nekolicinu manje-više čuvenih glumaca i glumica. Crte lica nekih od preostalih likova pripadaju osobama iz stvarnog života, iz krugova ljudi u kojima se autor kreće (tim se postupkom, uostalom, služio i veliki Maurović!), pa i njemu samom.

Kako, prema Scottu McCloudu, ni jedna druga umjetnost svojoj publici ne daje tako mnogo istovremeno tako mnogo tražeći od nje, i to kroz za strip jedinstvenu igru viđenog i neviđenog, vidljivog i nevidljivog, onda vam ne preostaje ništa drugo nego da potražite Zlatkov na policama svih dubrovačkih knjižnica i, ako već niste, postanete poklonik „devete umjetnosti“.

Renata ZLATKOVIĆ