Piše: Matija Nenadić 

Virginia Woolf  „Svjetionik“ 

Vrijeme neumitno teče, protječe, istječe. Mjeri se minutama, satima, mjesecima, godinama… Polako, ali sigurno, sve, prije ili kasnije, odlazi u ropotarnicu povijesti. I dok svijest o prolaznosti vremena uznemirava, relativizirajući svrhovitost postojanja sama,  poneka obljetnica, poput bljeska oka davno zaboravljena svjetionika, baci svjetlost na one što su prolaznost nadilazili pisanjem. Sto četrdeseta obljetnica rođenja Virginije Woolf (1882.-1941.), autorice značajnih romana moderne i modernističke književnosti te temeljnih esejističkih djela feminističke i kulturalne kritike, ujedno je i devedeset peta obljetnica objavljivanja njezina „Svjetionika“ (1927.), romana sa statusom jednog od autoričinih proznih vrhunaca, onoga kojim je, prema vlastitu priznanju, upokojila duhove iz svoje obiteljske prošlosti. 

Nakon niza romana („Izlazak na pučinu“, 1915., „Noć i dan“, 1919., „Jakovljeva soba“, 1922. i „Gospođa Dalloway“, 1925.), u kojima je tražila način kojim bi najbolje – u skladu s vremenom u kojemu je živjela i stvarala – izrazila svoje viđenje svijeta, života i književnosti same, sada zrela, iako osjetljiva i slomovima sklona spisateljica, imala je dovoljno snage smirenošću odrasle osobe porazgovarati s vlastitom prošlošću i sadašnjošću, istovremeno propitujući mogućnosti, snagu i moć svojega pisma. Naizgled neatraktivan zaplet i razrješenje svojega triptih-romana ovaj put ostvarit će jednostavnom romanesknom strukturom koja joj se nadala za vrijeme jedne obične proljetne šetnje londonskim trgom 1925. godine. Bit će to oblik slova „H“ – dva odjeljka združena hodnikom – koji će joj omogućiti da kroz tri poglavlja („Prozor“, „Vrijeme prolazi“ i „Svjetionik“), služeći se tehnikom struje svijesti i pripovjednog višeglasja, prikaže svu kompliciranost ljudskih međuodnosa, stalno skrećući pogled prema unutrašnjem svijetu svakog od pojedinih likova i otkrivajući načine na koji svaki od njih doživljava i proživljava stvarnost određenu zajedničkim im prostorom i vremenom. Ulazeći u skrivene zakutke svijesti svojih likova, gusto tkajući tkanje svojega teksta, Virginija Woolf stići će i do filozofskih pitanja o prirodi, smislu pa i samoj biti društva, života, umjetnosti i vremenitosti. 

Radnja prvog i posljednjeg poglavlja romana odvija se u trajanju od po jednog ljetnog dana u ljetnikovcu obitelji Ramsay. Središnji, najkraći dio, opisuje protok vremena u ljetnikovcu koji obitelj više ne posjećuje, otkrivajući nam da je između prvog i posljednjeg poglavlja prošlo deset godina. U prvom poglavlju započete radnje i tenzije među likovima svoje razrješenje doživjet će u posljednjem poglavlju romana. U skladu s estetskim i književnim zahtjevima koje si je postavila, vjerujući da se stvarnost osim materijalne sastoji i od duhovne i emocionalne strane, autorica pomno osluškuje atmosferu mjesta, raspoloženja i dojmove koji pojedine likove međusobno približavaju i otuđuju, ljute, smiruju, čine tjeskobnima ili usrećuju. Želeći što zornije prikazati individualne osjećaje, iskustva i svijest svojih likova, pažnju često pridaje naoko nevažnim stvarima i beznačajnim pojedinostima, a sudbonosne događaje – one koji bi u tradicionalnome romanu koji joj je prethodio zauzeli središnje mjesto – tek usput naznačuje (npr. smrt gospođe Ramsay, pogibija jednog od sinova u Prvome svjetskome ratu, udaja i umiranje tijekom poroda jedne od kćeri u središnjem dijelu romana). 

Oblikujući likove gospodina i gospođe Ramsay, Virginija Woolf zaronila je u uspomene na rano izgubljene roditelje i odrastanje u  tmurnoj i zagušljivoj atmosferi doma brojne viktorijanske obitelji Stephen. Književno preoblikovanje odnosa svojih roditelja, Julije i Leslieja Stephen, viđeno očima osmero djece različite dobi, kao i očima gostiju Ramsayjevih, omogućilo joj je da smireno i s odmakom zaviri i u vlastitu prošlost, istovremeno otkrivajući u vlastitoj osobnosti osobine svakoga od njih – one koje treba prihvatiti, one koje treba odbaciti, one koje treba promijeniti. Kontradiktoran odnos  gospodina i gospođe Ramsay prožet je tenzijama koje su rezultat različitog doživljaja stvarnosti muškog i ženskog uma, a u skladu s tada prihvatljivim patrijarhalnim stavom po kojemu je žena tek ogledalo u kojem se ogleda snaga i samopouzdanje muškarca. Lijepa i sveprisutna gospođa Ramsay utjelovljenje je onodobne društveno prihvatljive konvencije ženstvenosti – ona se udaje, ona rađa, ona okuplja, ona suosjeća, ona daje, ona se samoponištava. Za razliku od nje, njezin suprug, kruti i samovoljni profesor filozofije, u sebi sažima osobine muškog stereotipa – on umuje, on je hladan i dalek, on egoistično traži suosjećanje, on se u drugima ogleda. Ona, gospođa Ramsay, ne bez unutarnjeg nezadovoljstva, sve to prihvaća. 

Nadilazeći odjek zlokobnih riječi Charlesa Tansleyja, mladog filozofa i poklonika djela svojega domaćina – žene ne umiju slikati, ne umiju žene pisati – te dvije nepomirljive suprotnosti – onu promjenljivu, mušku i onu žensku koja je konstanta – objedinit će i pomiriti slikarica Lily Briscoe. Završnim potezom kista, onom jednom pravom crtom na portretu gospođe Ramsay kojom će uravnotežiti svoju sliku, ona će utjeloviti ono što Virginija Woolf u svojim esejima naziva androginim umjetničkim umom – umom sposobnim vidjeti svijet jednako iz muške i ženske perspektive. Doživjevši svoju viziju, onaj istinski trenutak postojanja što kroz svijest bljesne kao bljesak groma, Lily Briscoe, krajnje izmorena odložit će svoj kist. Tim činom zaokružen oblik zadobit će i roman Virginije Woolf. Dva duga i jedno kratko poglavlje složena u formi slova „H“, simbolizirajući igru paljenja i gašenja svjetla svjetionika, raspršenim odsječcima stvarnosti pojedinačnih svijesti dat će cjelovit i smislen oblik, omogućujući i autorici i čitatelju da dožive svoju viziju. Krajnje izmorena pisanjem, ovim romanom Virginija Woolf preuzela je kontrolu nad svojim odnosom prema roditeljima, a svakom potencijalnom čitatelju njegova vizija tek predstoji. 

Nakon „Svjetionika“, Virginija Woolf romanima „Orlando“ (1928.), „Valovi“ (1931.), „Godine“ (1937.) i „Između činova“ (1941.) nastavila je svoju percepciju stvarnosti oblikovati u književnu umjetnost, prilagođavajući joj i svoje pismo. A na pitanje možebitnog čitatelja zašto bi u vlastitoj sobi jedan odsječak vremena što neumitno prolazi posvetio čitanju u knjižnici posuđena „Svjetionika“, omogućujući njegovoj autorici još jedan trenutak neprolaženja, odgovor će najbolje dati ona sama:

„ (…) Ne postoje li neke djelatnosti kojima se bavimo zato što su dobre same po sebi, i neka zadovoljstva koja su konačna? I nije li ovo među njima? Katkad bih sanjala da će se barem kad svane sudnji dan i veliki osvajači i odvjetnici i državnici dođu primiti nagrade – svoje krune, lovorove vijence, imena neizbrisivo urezana u neuništiv mramor – Svevišnji okrenuti Petru i reći, ne bez određene zavisti kad nas ugleda kako prilazimo sa svojim knjigama pod rukom: „Gle, ovima ne trebaju nagrade. Njima nemamo što dati. Oni su voljeli čitati.“ (V. Woolf, „Obična čitateljica“, Zagreb, 2005., str. 178)