U posljednjim ovogodišnjim Putositnicama utorkom, Dubrovačke knjižnice ugostile su, 9. prosinca 2025. Saloči od zrcala, Aidu Cvjetković, turističku vodičicu, kruzmenadžericu i doktoricu znanosti u području povijesti stanovništva i demografije, koja je dubrovačku publiku putopisnim predavanjem upoznala s Uzbekistanom – Zemljom slobodnih, kako joj ime u prijevodu kaže. Okupljene je uvodno pozdravila organizatorica Putositnica knjižničarka Matija Nenadić.
Uzbekistan, službeno Republika Uzbekistan je država u središnjoj Aziji, bez izlaza na more, koja je u prošlosti osjetila brojne raznolike utjecaje oprečnih kultura, zemlja s raskrižja putova između Europe, Bliskog istoka, Južne i Istočne Azije sa stanovništvom koje je nekad bilo nomadsko. Graniči na sjeveru i zapadu s Kazahstanom, na istoku s Kirgistanom i Tadžikistanom, na jugozapadu s Turkmenistanom te na jugu s Afganistanom. Službeni jezik je uzbečki. Površina je 448 978 km2. Broj stanovnika zemlje veći je od 36 milijuna ljudi. Najmnogoljudnija je zemlja središnje Azije, a glavni grad Taškent je ujedno i najmnogoljudniji grad Uzbekistana. Do veće industrijalizacije ove države došlo je u 2. Svjetskom ratu. Uzbečka Sovjetska Socijalistička Republika proglašena je 1924. Druge okolne zemlje nisu se toliko otvorile. Najzatvorenija je Tadžikistan i predavačica se nada kako će joj to biti sljedeća destinacija.
Aralsko “more” odnosno jezero, nekad četvrto svjetsko najveće kopneno jezero s površinom od 68.000 km2, bilo je veliki izvor vode, ali sada je sve manje, gotovo pa isušeno, teško onečišćeno u doba Sovjetskog Saveza. Uzbekistanci su najveći izvoznik pamuka na svijetu. Njihova zastava je plave, bijele i zelene boje. Plava simbolizira nebo na kojoj su mjesec i zvijezde, bijela simbolizira mir i čistoću, a zelena prirodu i Islam. Te vodoravne boje se povezane s malim crvenim trakama koje simboliziraju, na neki način, krvne žile koje ih povezuju u jedno. Imaju i svoju himnu, glazbeno je ostala isto, ali su joj nakon samostalnosti 1991. promijenili riječi. Cvjetković ističe kako jako puno Uzbekistanca iz predgrađa dolazi u gradove, a obitelji su mnogobrojne i puno generacija živi zajedno pod istim krovom.
Glavni grad se 70ih godina prošloga stoljeća obnovio, kako bi se riješili sovjetske arhitekture angažirali su nekoliko značajnijih svjetskih arhitekata kako bi im u tome pomogli, jedna od njih bila je i Zaha Hadid. Cvjetković kaže kako je grad nevjerojatno čist i kako se nigdje ne može vidjeti ni papirić na putu. Ulice uglavnom stalno čiste žene. Grad je jako prometan, a svi automobili su bijeli ili crni, nema druge boje. Nacionalno drvo Uzbekistana je šipak. Vrlo su pobožni, religija je sunitski Islam.
Aida Cvjetković publiku je provela i ulicama dvaju gradova za koje Uzbeci kažu da su ‘dvije prekrasne ljepotice’, Buhare – ‘prirodne ljepotice’ i Samarkande –‘ušminkane ljepotice’.
foto: Vedran Levi