Knjiga pjesama Senka Karuze Nestajanje na domišljen i (samo)ironičan način govori o gubitku izmišljenog svijeta, čije tragove, ostatke i znakove pronalazi na putovanjima, u raspravama sa sobom i sa svojima. Na opor, mjestimično duhovit, izravan i nerijetko narativan način rekonstruiraju se figure življenja na otoku, na osami blizu mora, ili na udaljenim stranim mjestima. „Poezija kao grom iz vedra neba“, poezija nestajanja, prikriveno, sumnjičavo i melankolično, uporno razara sve čega se dotakne i njezina protagonista (govornika i pjevača) raspršuje i ostavlja u sumnjama, pitanjima i zabludama. Pjesnik je u prešutnoj polemici s davnim i drukčijim osjećanjem postojanja koje podsjeća da „ima ljudi, gradova i žena“ koji trpeljivo snatre da je život negdje drugdje pustolovan i stvaran. Nestajanje provjerava što kad egzotično i daleko postaje dostupno, pročitano i iskorišteno, zauvijek izgubljeno! Borbenost i otkrivanje, izlaganje i traženje jezika za prošlost „koja je mogla biti drukčija“, dio su daleko ambicioznijeg plana Karuzine knjige pjesama. Njezina tema nije stranost i neuhvatljivost vlastitog života, ili izgubljenost, na što bi se moglo s pravom i olako pomisliti, jer imamo posla s onim koji ustrajava i opstaje izvan očekivanog i poznatog obzora. Riječ je o odlučnom iskoraku iz okvira na koji nas potiče i nagovara hermeneutika sumnje. Pored skepse i propitivanja, neizvjesnosti i upitnosti, angažmana i radikalnog, intelektualnog zastupanja, u Nestajanju riječ je o poeziji koja u časovitosti, obratu i neočekivanoj poanti priziva i gradi trenutak radosti, uvida, introspekcije… Čitamo o ustrajnosti rada u pjesmi koja se umnaža i mijenja, govorimo o imenovanju neizgovorenog, skrivenog, života i svijeta, što je i jednako i različito. Ili kako to daleko bolje i skladnije govori onaj kojem je nesklad opsesija i trajno stanje življenja: Da sam vjetar oko tvoga tijela govorim joj jedva čujno/ Kao da sam taj uporni vjetar oko njenog tijela.