«srpanj 2021»
ponutosričetpetsubned
2829301234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930311
2345678

17

srpanj 2021
PREPORUKE KNJIŽNIČARA: U. Eco ''Konstruiranje neprijatelja i drugi prigodni tekstovi''

17

srpanj 2021
Od: / Do: /

PREPORUKE KNJIŽNIČARA: U. Eco ''Konstruiranje neprijatelja i drugi prigodni tekstovi''

U rubrici Zrnca knjige od pijeska u kojoj se objavljuju osvrti knjižničara, a ujedno i preporuke za čitanje, ovaj tjedan piše Marjana Leventić o knjizi Umberta Eca "Konstruiranje neprijatelja i drugi prigodni tekstovi".

Piše: Marjana LEVENTIĆ

Umberto Eco, Konstruiranje neprijatelja i drugi prigodni tekstovi(Mozaik knjiga, 2013.)

            Često me tema ili atmosfera jedne knjige uputi na izbor sljedeće, ovaj put to nije bila knjiga koju sam upravo pročitala, nego Tijin osvrt na Sejranovićev Dnevnik jednog nomada. Dogodilo se da sam pod freškim dojmom spomenutog osvrta, naišla na polici knjižnice na Ecovu zbirku eseja Konstruiranje neprijatelja i drugi prigodni tekstovi, pa je za izbor ove knjige bilo odlučujuće nešto što mi je na prvu izgledalo kao različitost ovih dvaju djela. Naime, Bekim u Dnevniku priča o knjigama koje čita i razmišlja o stvarima koje mu se događaju, ističući kako pisac treba pisati o stvarima koje poznaje, a on sam najbolje je upućen u vlastiti život, pa o njemu i piše, dok Eco za svoju zbirku kaže da je pisao o stvarima o kojima uopće ne bi razmišljao da ga u određenim prigodama nisu pozvali da o njima nešto kaže, pa je prije toga trebao i razmisliti o nečemu što bi inače zanemario. (Pročitano s korica knjige)

Pravi naslov ove zbirke trebao je biti Prigodni tekstovi, ali je zbog izdavačeve zabrinutosti da tako skroman naslov neće privući znatiželju čitatelja, izabran naslov prvog eseja. Drago mi je zbog tog marketinškog trika, kod mene je „upalio“, naslov mi se učinio prigodnim,  a tekst što je uslijedio, poticajnim za razmišljanje o vremenu u kojem trenutno živim.

            U uvodnom dijelu eseja “Konstruiranje neprijatelja” Eco prepričava razgovor s njujorkškim taksistom, Pakistancem,  koji ga je pitao s kojim narodima su Talijani u ratu, na što je Eco odgovorio da Italija već više od pola stoljeća živi u miru i tim odgovorom ostavio sugovornika nezadovoljnim, jer, kako je moguće da postoji narod koji nema neprijatelja. Taj susret ga je potaknuo na razmišljanje i doveo do spoznaje da nije istina da Talijani nemaju neprijatelje. “Nemaju vanjske neprijatelje, u svakom slučaju nikada nisu u stanju dogovoriti se tko bi ti neprijatelji bili, jer su stalno u međusobnom ratu…”, te da izgleda da je “imati neprijatelja važno ne samo kako bismo definirali vlastiti identitet nego i kako bismo iznašli prepreku prema kojoj ćemo odmjeriti svoj sustav vrijednosti i, sukobivši se s njom, dokazati vlastitu vrijednost. Stoga, kad neprijatelj ne postoji, valja ga konstruirati.”

Eco nas vodi kroz povijest i navodi primjere neprijateljstva prema drugima i drugačijima: Židovi, Saraceni, crnci, gubavci, žene,…, neprijatelju se prišivaju negativni atributi čime ih se odvaja od sebe i na njih svaljuje krivnja za vlastite probleme.

Izgleda kao da se bez neprijatelja ne može, “potreba za neprijateljem prirođena je čak i blagom čovjeku sklonom miru. U tim se slučajevima slika neprijatelja jednostavno seli s nekog ljudskog objekta na prirodnu ili društvenu silu koja nam na neki način prijeti i koja mora biti pobijeđena, bila ona kapitalističko iskorištavanje, zagađenje okoliša, glad Trećeg svijeta."Eco pokušava odgovoriti na pitanja je li jedini način da se odredimo taj da stvorimo neprijatelja i je li naslijeđena potreba za neprijateljem snažnija od moralnog čina koji se odnosi na drugoga?„Rekao bih da etička instanca nastupa, ne kad se pretvaramo da neprijatelja nema, nego kad ih pokušamo shvatiti, staviti se u njihovu kožu“, nalazi mogući odgovor, ali odmah zatim ističe da je takvo shvaćanje svojstveno pjesnicima, svecima ili izdajnicima, da je realnost bliža Sartreovom pesimističnom shvaćanju Drugoga. „S jedne strane, same sebe možemo spoznati samo u prisutnosti Drugog i na tome opstaju pravila suživota i blagosti. No ovoga Drugoga radije smatramo nepodnošljivim jer u određenoj mjeri nije mi. Tako, svodeći ga na neprijatelja, stvaramo vlastiti pakao na zemlji.“

Tekst „Apsolutno i relativno“ možda bi bilo dobro čitati prije „Konstruiranja neprijatelja“.Razmišljanje o istini i različitim putevima koji vode prema njoj, te ljudskoj potrebi da shvatimo kako funkcionira svijet u kojemu živimo kako bismo mogli donositi odluke koje bismo mogli procijeniti etičkima, izgleda mi kao dobar uvod za proučavanje teme o drugome kao neprijatelju, odnosno dobra osnova  za pokušaj razumijevanja onih koji misle ili vjeruju različito od nas. „Pouzdanje da postoji nešto istinito fundamentalno je za opstanak ljudskih bića. Da ne mislimo da nam drugi obraćajući se, govore istinu ili laž, zajednički život ne bi bio moguć. Ne bismo se mogli pouzdati ni u činjenicu da ako na kutiji piše „Aspirin“, možemo biti sigurni da nije strihinin.”

Čitajući dalje, otkrivala sam sve više sličnosti između ove zbirke i Sejranovićevog Dnevnika. Eco je također otkrio svoje interese, pisao o onome što čita i na koji način doživljava pročitano. Tekstovi su raznoliki i iako u uvodu kaže da ga je prigoda navela da piše o ovim temama, ipak su to preokupacije koje se mogu prepoznati iz njegovih prethodnih djela. U “Wikileaksu” i “Cenzuri i šutnji” govori o novim medijima, njihovom utjecaju na kreiranje stvarnosti i čini mi se, kroz pokušaj predviđanja u kojem smjeru se razvija taj sustav, kao daočituje nadu da će ta silna buka i tehnološki napredak progutati sami sebe i da će se čovječanstvo pomalo vratiti nekom sporijem ritmu.

Teološke teme, odnos današnje Katoličke Crkve prema pitanju nastanka razumne duše u odnosu na teologiju Tome Akvinskoga pokazuje u eseju “U raju nema embrija”. O njegovom književnom radu saznajemo iz sjećanja na “Grupu 63, četrdeset godina kasnije”, o Joyceu je prikupio fragmente kritika iz raznih časopisa i stvorio kompilaciju “Samo nam je još Uliks trebao”. Evo, samo jedan, kraći, pod rednim brojem 6.:”Joyce je u osnovi jedan od onih koji su pozvani da održavaju loš ukus talijanske malograđanštine. Ali hvala Bogu, i Musoliniju, Italija nije sva građanska, pristaša Europe i Pariza.”U “Hugo Hélas” duhovito predstavlja spisateljsku neumjerenost Victora Hugoa.

Povijest, tajnoviti svjetovi, misteriji, imaginarne astronomije, još su neke od tema kojima se Eco posvetio te učinio da zbirka Konstruiranje neprijatelja i drugi prigodni tekstovi, bude prikaz njegove erudicije i svojevrsan „dnevnik“ jednog bibliofila koji je u svojoj privatnoj knjižnici imao oko44 000 knjiga. (https://seebiz.eu/kultura/knjiznica-umberta-eca-dobit-ce-poseban-prostor-u-sveucilistu-u-bologni/260209)

Ne znamo koliko ih je pročitao, ali iz onoga što je ostavio iza sebe sa sigurnošću možemo utvrditi da se nije zadržao samo na jednoj, da je bio Čitatelj, ali i nomad, kao i Bekim Sejranović, uostalom:

Tko ne čita ima samo jedan kratak život. Čitatelj ih ima beskonačno mnogo.“ (U. Eco)

Konstruiranje neprijatelja može se posuditi u Narodnoj knjižnici Grad i ograncima Mokošica, Montovjerna, Gruž i Cavtat.

 

Marjana LEVENTIĆ