Čitateljski klub Dubrovačkih knjižnica održao je svoj sastanak 28. veljače u Znanstvenoj knjižnici. Raspravljalo se o romanu „Dezorijentalna“ iransko-francuske spisateljice Negar Djavadi. Voditeljica Kluba Staša Aras napisala je osvrt.
U veljači smo čitali roman Dezorijentalna. Napisala ga je Negar Djavadi, spisateljica rođena u Iranu 1969. godine. U Teheranu je pohađala francusku školu. Roditelji su joj bili oponenti Šahova, a zatim i Homeinieva režima. U dobi od jedanaest godina s majkom i sestrom pobjegla je iz Irana preko kurdistanskih planina da bi se u Parizu pridružila ocu koji je već prije bio prisiljen napustiti svoju zemlju. Negar Djavadi studirala u Bruxellesu filmsku umjetnost. Ovaj nagrađeni roman na hrvatski je jezik prevela Vanda Mikšić, a objavio ga je Meandar.
Napisala sam ovu kratku biografiju jer je ona u fabularnoj osnovi romana, autorica nam priča svoju priču uplećući u nju povijest obitelji, povijest svoje zemlje, osobnu dramu i traumu, prikazuje nam sudbinu pojedinca u politikama neslaganja s režimom, govori nam o stradanju, neprihvaćanju, o osjećaju stranca, o predrasudama. Govori nam, zapravo, o svemu što smo sami sposobni iščitati iz literarnog predloška. Svatko je od nas u klubu „zakačio“ neku nit. Nekome se svidjelo, nekome i ne baš najviše iz razloga što se roman „brzo zaboravlja“. Pokušali smo ući u trag tom fenomenu izbljeđivanja iz pamćenja. Meni, također, neki romani kao da su pisani limunom ili tintom koja blijedi, ali pri svakom novom osvjetljenju izranjaju određeni dijelovi i iako se više ne možemo sjetiti odakle nam ta priča, ona ostaje u kutovima našeg pamćenja kao naša. Kimia Sadr, pripovjedačica, kako sama kaže, na „romanesknom letećem ćilimu“ prevaljuje udaljenosti kroz vrijeme i prostor da bi spojila sebe u suvislu cjelinu, iz porušenog, urušenog, fragmentiranog, raščupanog, potrganog smisla ponovo uspostavila odnose i veze nazivajući ih svojim imenom. Kroz povijest svoje obitelji ona uspostavlja čvrsto romaneskno tkivo. Roman koji netko uzme i pročita, pročita ga lako, pročita ga u tri dana, kaže da mu se sviđa ili da mu se ne sviđa, ali on je tu, zapisan i ponuđen. Svima nam je najdragocjenije bilo uopće čitati o prostoru Bliskog istoka, o Perziji, načinu života, kako se povijest reflektira u intimnim sudbinama. Suočeni s našom zapadnjačkom (uvjetno rečeno) ignorancijom i neznanjem razgovarali smo upravo o tome kako smo određeni vlastitom kulturom i koliko lako zatvaramo oči pred onim što nam je nepoznato.
Negar Djavadi piše: “Vjerujte mi, nitko ne propušta stranca. Nitko ne odolijeva slasnoj mogućnosti da zagrebe na mjestu različitosti. Jezik je zacijelo najlakši način da ga se stjera u kut, da ga se opkoli, sve dok njegova fasada normalnosti stečena u dugoj borbi ne popuca i objesi se poput krpa na njegovom smetenom tijelu.“
Negar romanom Dezorijentalna pokušava postići da ljudi poput nas vide ljude poput njih. Puno je citata koje bih mogla izdvojiti i koji govore i o ovome čemu sada svjedočimo dok pratimo rat u Europi. Sudbine ljudi koji bježe od rata i koji se pokušavaju snaći u potpuno drugačijem svijetu, nažalost, naša su realnost.
„Odlazim. Moguće je da se nešto tako strašno dogodi, kao što je moguće umrijeti iako smo se sekundu prije smijali; to je tako jednostavno, a istovremeno i nepojmljivo. Vraćam se u kuhinju, malenu kuhinju u kojoj je svaki milimetar promišljen.“