Ovotjedna 'Zrnca' kao posveta Milanu Milišiću

Ovotjedna 'Zrnca' kao posveta Milanu Milišiću

Ovotjedna rubrika ''Zrnca knjige od pijeska'' posvećena je dubrovačkom književniku i prevoditelju Milanu Milišiću (1941.-1991.) čiju dvostruku obljetnicu rođenja i smrti obilježavamo ove godine.

Pjesme i jedan isječak iz romana da govore sami za sebe... 

 

Milan Milišić (1941. – 1991.)- PJESNIK I GRAD

 

 

Među vratima od grada

 

Vrata su otvorena i most je spušten. Može se

izaći ili ući: kao vojnik, komedijaš, kmet –

kao gospar ili njegov služnik.

Ja stojim među vratima od grada, pouzdano,

ne izlazeći, još odlučujuće odbijajući misao

na ulazak. Od dvije mogućnosti – napadač

niti branitelj. Odolijevam

svakom pozivu.

Htio sam da mogu stati u onaj

ma kako beskrajno skučen

prostor

između vratnica

koji ostaje neispunjen i kad se vrata gradska

zatvore.

 

                                                                                                                (Iz zbirke pjesama Zgrad, 1977.)

 

 

„Ranije mi je čitav Dubrovnik izgledao kao monolitna dekoracija; sad su do mene počeli dopirati segmenti. Najupečatljiviji je bio upravo taj kameni kvadrat, jedino vidljivo lice skrivene kocke. I razabrala sam da je svaki taj kamen, svako lice kocke – svoj kamen, i svoje lice. Svi su oni bili zarobljeni, svaki u svom redu, ali među svima njima, među tisućama i stotinama tisuća njih nije bilo dva koja su posve ista.

I naša taraca je bila popločana kamenom, lijepim glatkim kamenim pačetvorinama koje su na suncu postajale tople i mazne, pod kišom sjajne i svečane, uvijek čiste kao tanjuri na postavljenu stolu. Iz jedne pukotine u uglu rasla kapara, nježna, zelena, uporna. Ranije smo je Lila i ja uvijek čupale kad smo mele taracu. Ja to više nisam činila; radovala sam se njenom bijelom, loptastom cvijetu i sviđalo mi se što se tako uporno bori, što uvijek ponovo oživi makar otkinuta od korijena.

U drugačijem svjetlu vidjela sam sad i našu malu lučicu, Penatur, s velikom hridinom pored nje; nije mi više toliko smetalo ni što zna smrditi ni što je tako zapuštena. Iza nje dizao se Bokar, gladak kao puž i skladan kao neki od vretenastih ženskih udova. A ovome je sigurno doprinijela i jedna knjiga. Među knjigama koje su bile kod none u kući bila je jedna knjižica pjesama Luja Vojnovića Dubrovačke elegije. Knjiga je bila tiskana prije rata, 1924., a amblem biblioteke bio je visok i kao bodež tanak čempres koji je probijao zelenkasti krug u kojemu je bio predstavljen Dubrovnik. Sasvim sam je slučajno uzela u ruke, nisam imala pojma što su elegije, pretpostavljala sam da bi to moglo biti nešto svečano i tužno. I odista je neka svečana tuga probijala iz tih pjesama i dopirala do dna mene; zanosna, slatkasta, opčinjavajuća, i osjećala sam se kao kad sam nekad prije plakala na groblju, ne oplakujući nikoga, iz čistog zadovoljstva. Svijet koji sam znala kao svoje lice u zrcalu bio je tu, ali žestoko obasjan svjetlošću s druge strane. I to što je drugačiji bilo je uzbudljivo jer sam znala da sam i ja drugačija.

Jedne od onijehzimnijeh noći kad legende i zli duhovi oblijetaju ispražnjene bedeme, stajah na Brsaljama…“ – O kako je godilo izgovarati ove stihove pune napona, tame, tajanstvenosti! „Ali jednako duvaše vjetar i neuspokojenitalasi strašnim se šumom obarahu na Penatur.“ – Zastajala sam da oslušnem potmule udarce mora u Penaturu; najslađe je bilo čitati tu poeziju kad je puhao jak, vlažan jugo. Škure su se tresle vezane žicom i učvršćene poprečnim spojnicama, podrhtavala su u njima rebrasta krilca, a u vrtu se smokva borila s refulama vjetra kao brod u oluji. „Talasi se čas razbijahu za Bokarom u tri velika prebijela točka, čas se razlivahu na Penaturšiljući Pilama i Gradu sniježne perjanice pune miomirisa djevičanskijeh dubina. Tisuće svjetlijeh pahuljica treperaše na jablanu kod vrata od Pila i opčinjen uđoh, pod zrakama slabog žiška, u mrtvi Grad. Kako je godilo tijelu i duhu naći zapisane riječi koje tako doslovce izražavaju nešto nejasno ali nešto što je iz dubine tvog iskustva, što te ispunja kao veliki sud. I tek sad bi pravim tonom odzvonio u meni pokoji djelić tatinih priča iz djetinjstva, priča koje su mojoj nepripremljenoj mašti dočaravale Dubrovnik kao mjesto čarolije i ljepote.“

                                                                                                (Iz romana  Oficirova kći,  2011.)

 

 

MRTVO ZVONO

               

                                Mrtvo zvono! Mrtvo zvono!

                                Pada kiša u more

                                Jedan dub se diže iz kamena

                                U noći kamenoj kutiji

 

U noći, kamenom popločanoj

Tmuo s tornja glas

Nevidnoh čuh –

Ili samo jeku

Trncima me sila prošila

 

Singerica

A sve što se ikad zbilo živom

Protutnjalo je kroz moju glavu

U tvom bronzanom odlivu

 

Bez daha uzletjeh skale

Kroz nadsvodeći muk

Među zaglađenim bridovima

I niskim kupjertama, nad portama

S aspidistrinim lišćem

 

Stadoh na placu Mrtvo zvono.

S raštimanih žica ponad glave

Neke su raznijele ruke prednoć

Veš bijeli, do posljednje krpe

Ko s neba oblake vjetar

 

A zvuk ti, nit čut mogu, nit zaboravit –

Utvarno, mrtvo zvono. Mûčiš

U glasovima ljudskim, nebeskim

Zidima, zvijezdama, Mrtvom moru

Gradu, u svijest uspalih uronjenog

 

Ko da snivam neki strah

Sliven u kupolu sfera

Drži te sred mrtvog grada

Stišan kao hladan bat

Čuvaš mrtvi sat.

                                                                                ( Iz zbirke pjesama Mrtvo zvono, 1997.)