Ovotjedna rubrika ''Zrnca knjige od pijeska'' posvećena je dubrovačkom književniku i prevoditelju Milanu Milišiću (1941.-1991.) čiju dvostruku obljetnicu rođenja i smrti obilježavamo ove godine.
Pjesme i jedan isječak iz romana da govore sami za sebe...
Milan Milišić (1941. – 1991.)- PJESNIK I GRAD
Među vratima od grada
Vrata su otvorena i most je spušten. Može se
izaći ili ući: kao vojnik, komedijaš, kmet –
kao gospar ili njegov služnik.
Ja stojim među vratima od grada, pouzdano,
ne izlazeći, još odlučujuće odbijajući misao
na ulazak. Od dvije mogućnosti – napadač
niti branitelj. Odolijevam
svakom pozivu.
Htio sam da mogu stati u onaj
ma kako beskrajno skučen
prostor
između vratnica
koji ostaje neispunjen i kad se vrata gradska
zatvore.
(Iz zbirke pjesama Zgrad, 1977.)
„Ranije mi je čitav Dubrovnik izgledao kao monolitna dekoracija; sad su do mene počeli dopirati segmenti. Najupečatljiviji je bio upravo taj kameni kvadrat, jedino vidljivo lice skrivene kocke. I razabrala sam da je svaki taj kamen, svako lice kocke – svoj kamen, i svoje lice. Svi su oni bili zarobljeni, svaki u svom redu, ali među svima njima, među tisućama i stotinama tisuća njih nije bilo dva koja su posve ista.
I naša taraca je bila popločana kamenom, lijepim glatkim kamenim pačetvorinama koje su na suncu postajale tople i mazne, pod kišom sjajne i svečane, uvijek čiste kao tanjuri na postavljenu stolu. Iz jedne pukotine u uglu rasla kapara, nježna, zelena, uporna. Ranije smo je Lila i ja uvijek čupale kad smo mele taracu. Ja to više nisam činila; radovala sam se njenom bijelom, loptastom cvijetu i sviđalo mi se što se tako uporno bori, što uvijek ponovo oživi makar otkinuta od korijena.
U drugačijem svjetlu vidjela sam sad i našu malu lučicu, Penatur, s velikom hridinom pored nje; nije mi više toliko smetalo ni što zna smrditi ni što je tako zapuštena. Iza nje dizao se Bokar, gladak kao puž i skladan kao neki od vretenastih ženskih udova. A ovome je sigurno doprinijela i jedna knjiga. Među knjigama koje su bile kod none u kući bila je jedna knjižica pjesama Luja Vojnovića Dubrovačke elegije. Knjiga je bila tiskana prije rata, 1924., a amblem biblioteke bio je visok i kao bodež tanak čempres koji je probijao zelenkasti krug u kojemu je bio predstavljen Dubrovnik. Sasvim sam je slučajno uzela u ruke, nisam imala pojma što su elegije, pretpostavljala sam da bi to moglo biti nešto svečano i tužno. I odista je neka svečana tuga probijala iz tih pjesama i dopirala do dna mene; zanosna, slatkasta, opčinjavajuća, i osjećala sam se kao kad sam nekad prije plakala na groblju, ne oplakujući nikoga, iz čistog zadovoljstva. Svijet koji sam znala kao svoje lice u zrcalu bio je tu, ali žestoko obasjan svjetlošću s druge strane. I to što je drugačiji bilo je uzbudljivo jer sam znala da sam i ja drugačija.
„Jedne od onijehzimnijeh noći kad legende i zli duhovi oblijetaju ispražnjene bedeme, stajah na Brsaljama…“ – O kako je godilo izgovarati ove stihove pune napona, tame, tajanstvenosti! „Ali jednako duvaše vjetar i neuspokojenitalasi strašnim se šumom obarahu na Penatur.“ – Zastajala sam da oslušnem potmule udarce mora u Penaturu; najslađe je bilo čitati tu poeziju kad je puhao jak, vlažan jugo. Škure su se tresle vezane žicom i učvršćene poprečnim spojnicama, podrhtavala su u njima rebrasta krilca, a u vrtu se smokva borila s refulama vjetra kao brod u oluji. „Talasi se čas razbijahu za Bokarom u tri velika prebijela točka, čas se razlivahu na Penaturšiljući Pilama i Gradu sniježne perjanice pune miomirisa djevičanskijeh dubina. Tisuće svjetlijeh pahuljica treperaše na jablanu kod vrata od Pila i opčinjen uđoh, pod zrakama slabog žiška, u mrtvi Grad.” Kako je godilo tijelu i duhu naći zapisane riječi koje tako doslovce izražavaju nešto nejasno ali nešto što je iz dubine tvog iskustva, što te ispunja kao veliki sud. I tek sad bi pravim tonom odzvonio u meni pokoji djelić tatinih priča iz djetinjstva, priča koje su mojoj nepripremljenoj mašti dočaravale Dubrovnik kao mjesto čarolije i ljepote.“
(Iz romana Oficirova kći, 2011.)
MRTVO ZVONO
Mrtvo zvono! Mrtvo zvono!
Pada kiša u more
Jedan dub se diže iz kamena
U noći kamenoj kutiji
U noći, kamenom popločanoj
Tmuo s tornja glas
Nevidnoh čuh –
Ili samo jeku
Trncima me sila prošila
Singerica
A sve što se ikad zbilo živom
Protutnjalo je kroz moju glavu
U tvom bronzanom odlivu
Bez daha uzletjeh skale
Kroz nadsvodeći muk
Među zaglađenim bridovima
I niskim kupjertama, nad portama
S aspidistrinim lišćem
Stadoh na placu Mrtvo zvono.
S raštimanih žica ponad glave
Neke su raznijele ruke prednoć
Veš bijeli, do posljednje krpe
Ko s neba oblake vjetar
A zvuk ti, nit čut mogu, nit zaboravit –
Utvarno, mrtvo zvono. Mûčiš
U glasovima ljudskim, nebeskim
Zidima, zvijezdama, Mrtvom moru
Gradu, u svijest uspalih uronjenog
Ko da snivam neki strah
Sliven u kupolu sfera
Drži te sred mrtvog grada
Stišan kao hladan bat
Čuvaš mrtvi sat.
( Iz zbirke pjesama Mrtvo zvono, 1997.)