Piše: Marjana Leventić
Don Branko Sbutega, Kurosavin nemir svijeta (Beograd, Plavi jahač, 2006.)
Ne psuj tmine, upali svijeću.
Slušala sam dosta o don Branku Sbutegi prije nego sam naišla na knjigu u kojoj je njegova razmišljanja, priče, intervjue, njegove nemire, sabrala Nataša Marković iz izdavačke kuće Plavi jahač iz Beograda. Urednica Marković u predgovoru je istaknula da don Branko nije bio zainteresiran za izdavanje knjige obrazlažući to izjavom da je njegov život njegovo najveće djelo i njegova umjetnost. Srećom, ipak ga je uvjerila pa je djelić te umjetnosti ukoričen u knjigu dostupan i onima koji nikad nisu imali priliku upoznati ga, ni čuti nešto o njemu “iz prve ruke”.
O katoličkom svećeniku, župniku crkve u Dobroti saznavala sam od njegovih Bokelja, prijatelja i poznanika iz Dubrovnika, iz novinskih članaka, komemorativnih govora; saznala sam da je bio izuzetno inteligentan, hrabar, čovjek vjere, ali kontroverzan. Zbirka Kurosavin nemir svijeta omogućila mi je premostiti vremensko-prostorna ograničenja, upoznati i doživjeti pisca (i protagonista) preko njegovih svjedočanstava zabilježenih u vremenu rata i poraća 1991. – 2004. godine.
Zapisi su mi otkrili čovjeka koji sebe određuje svojim tijelom, narodom, konfesijom, sviješću i savješću bez potrebe za određivanjem sebe u suprotstavljanju s drugim. Naprotiv, drugi je za njega dio istoga svijeta, ljubljen kao i on od istoga Boga i jedino prihvaćajući drugoga, on sam jest. “Pusti me da budem, ne može biti bez onoga: puštam te da budeš”. Bokelj, Hrvat, katolik, svećenik, identiteti su iz kojih on kao čovjek pruža ruke prema drugome čovjeku bez podilaženja i bez želje za osvajanjem, vjerujući u postojanje božanske iskre u svima, nastoji biti otvoren za dijalog s drugim regionalnim, nacionalnim ili konfesionalnim identitetima. Čvrstoću svoje vjere uspoređuje s otočićem Gospe od Škrpjela na kojemu je zaređen za svećenika, a krhkost i nestabilnost ovozemaljskoga života s Bogorodičnom crkvom u Prčnju u kojoj je održao prvu misu na kojoj je propovijed održao don Gracija Ivanović za kojega don Sbutega kaže da je bio jedan od rijetkih ljudi koji su mu posvjedočili u životu kako je moguće gledati svijet i istodobno biti zagledan u vječnost. Poslije potresa, crkva je bila oštećena, otočić ne. „Na otočiću sam bio definiran kao svećenik, na toj neoštećenoj stijeni, u oštećenoj crkvi očitovao sam se kao služba. Otočič je trebao značiti poziv na vjernost mom moralnom i fizičkom uporištu koje će životni potresi drmati, ali ga ne smiju i oštetiti.“
Upravo slikom otočića, čvrstog uporišta, u ratnim godinama don Sbutega objašnjava svoju vjeru i istovremeno iskazuje tugu i sram što je vjerom zaštićen dok mnogi oko njega nemaju uporište. „Ponekad se u čudu upitam otkud mi snaga za dalje, volja za naprijed. Zar se nije okupilo i sakupilo dovoljno razloga za očaj… Misao na onaj prvi otočić u koji pobih svoj životni stijeg, sjećanje na sliku jednoga pejzaža i značenje koje mu je pripisao jedan sveti čovjek daju još uvijek nesmanjen odgovor tamnim upitima… Od pučine plivaju ljudi, neki i ne plivaju, nose ih nevidljive struje adrijatske. Pribijam se uz Madonin oltar posramljeno šapćući njezinom gotskom liku: Udijeli im, kao meni, malo mjesta na otočiću. Stajat ćemo zajedno jedni uz druge, mi napukli hramovi.“
Pojedinac i Bog u središtu su don Sbuteginog promišljanja o životu. Usmjerenost na kolektivne povijesne priče pokušaj je zadovoljenja čovjekove potrebe za transcendentnim što je u suprotnosti s evanđeoskom porukom da se Boga pronalazi u bližnjem. “Tko je moj daljnji? Tko je moj bližnji? Na ta pitanja već je odgovoreno: bijaše to nekoć milosrdni Samarićanin. A danas? Čini se da su to veliki savezi planetarno civiliziranih ili na putu civilizacije, čini se, i možda jeste, no riskantna upitanost te sigurnosti je pojedinac, a ne kolektiviteti koji u njemu učestvuju. Evanđelje je ponudilo pojedinca, dakle, konkretnog čovjeka kao djelotvoran i konkretan savez tvojoj i mojoj potrebi. Politika nudi, svjetska politika, općinstvo demokracija kao zamjenu za općinstvo svetih.”
U ovom svjetlu promatra don Sbutega i život u svojoj Boki. Bokokotorski zaljev, geografski je raj i povijesna scena na kojoj se razmjenjuju periodi međuetničkih i međukonfesionalnih suživota i sukoba. Duboka vezanost za zavičaj ne umanjuju njegovu kritičnost, on se prema bliskome i bližnjemu odnosi kao prema sebi samome, što više ljubi, više primjećuje a time i u skladu sa svojom iskrenom naravi i pozivom i kritizira. Preispituje povijesne činjenice, analizira politička strujanja, proživljava patnje bližnjih, pazeći na pozivom zadanu mjeru da bude prisutan u svijetu, a da ne “bude od svijeta”. Svoje prosudbe, pobune i otpore on ograničava pozivom na svjedočenje Krista; ljubiti za njega nije samo imperativ poziva nego jedini životni izbor: “Meni osobno, užas ovih prostora i vremena pomogao je da siđem do dna svoga srca i potražim prostore mraka rezervirane za druge. Nisam ga pronašao ni sada, kad su svi tuđi mrakovi oko mene i protiv mene na samoj površini života. Ne zamjerite mi vi, ucviljene majke, očevi, žene, vi ratari popaljenih polja, graditelji srušenih domova, mostova, crkava, bolnica, ne ljutite se mladi i stari branitelji, ranjenici, vi što krv prolijevate u obrani svoga doma, vi svi, bez obzira i s obzirom, dapače sa svim obzirima… Ja nikog ne mrzim i dok god sam živ branit ću se svojom ljubavlju. Molim vas pokušajte i vi.”
Vjeran svećeničkom pozivu don Sbutega jasno dijeli vladavinu zemaljskih vladara i Božje kraljevstvo i u tom se svjetlu očituje o povijesnim i političkim zbivanjima. Za život pojedinca važna je njegova vlastita savjest kao temelj odgovornosti za djelovanje uzrokovano izazovima povijesti. “Ništa od onog iza i ispred ne može biti isprika za ovo sada, možda objašnjenje, dapače, bez tog uvida je nejasnije, ali isprika nikada jer naša savjest nije utemeljena u pokoljenjima ni prije ni poslije nas već u nama samima, i zato me više interesira ona povijest koja ovisi o meni, nego ona o kojoj ja ovisim, jer za ovu ja pravim i dajem račun, u onoj drugoj bit ću zaboravljen prije ili poslije, bez obzira na “slavu”, a čak i kad bi sjećanje bilo zagarantirano, nisam se rodio, nije nitko, da budem statist nego sudionik.”
U svjedočanstvu bokeljskog kapetana koji je bio rođen u osvit Prvog svjetskog rata i za svoga vijeka svjedočio izmjenama država, režima i vladara, koje naziva političkim i ljudskim zvijezdama, don Sbutega vidi zoran prikaz političke prolaznosti ljudskoga trajanja. „Kao što vidiš“, zaključuje kapetan „sve što se smještalo sa zemlje na nebo, trajalo je kraće od mene. Samo ono što nije katapultirano iz prepotencije čovjeka prati nas u grob kao istinska zvijezda.“
Sačuvati istinsko svjetlo u sebi i svjedočiti da je to moguće, don Sbutegina je misija. 1992. godine, kad je već bilo očito da će rat kao bolesno tkivo zahvatiti i Bosnu i Hercegovinu piše o nuždi čuvanja svjetlosti kao jedinog zaloga da sve ne zahvati tama. „Spasenjska svjetlost koja opstoji smo po jednom. Nije to vatra mnoštva, već plamičak koji je iskreše upornim trenjem o okamenjenu tvar patnje…Ona stiže i do nas, ne kao blistavi plamen, već kao plamičak, treperavi i nezaštićeni. Ali u potamnjelom trenutku naroda biva i ostaje posljednje uporište, jedina točka i orijentir kojem možemo svrnuti preplašeni pogled, zabrinutu misao i rasplakano srce. Vraćam se mislima u Bosnu, vidim nadolazeće tmine… Strašne i prijeteće, obavijaju me ledenim rukama smrti. Neću psovati put njih. Radije ću se pobrinuti da očuvam svoj plamičak. I ovo napisah pokušavajući upravo to.“
Pisac i protagonist Kurosavina nemira svijeta svojim riječima svjedoči iznimno suglasje ljudske prirode i svećeničkog poslanja i to u izuzetno teškim životnim okolnostima. A kontroverznost, izgleda da je kao i ljepota, u očima promatrača.