Dubrovačke knjižnice kreću s novom rubrikom koja će se zvati "Zrnca knjige od pijeska", odnosno preporuke književnih djela, a objavljivat će se petkom. Radi se o rubrici u kojoj će knjižničari jednom tjedno preporučiti neki naslov i napisati svoj osvrt o njemu te možda tako zaintrigirati javnost da ga i posude u knjižnici. Prvu knjigu preporučuje knjižničarka Marjana Leventić.
J. L. Borges, Knjiga od pijeska (Zagrebačka naklada, 2000.)
“Raj sam uvijek zamišljao kao neku vrstu knjižnice”, citat je iz priče Tvorac, J. L. Borgesa na koji se često može naići kad se govori o vrijednosti knjiga i čitanja. U 2021. godini koja je proglašena Godinom čitanja, postaje gotovo nezaobilazan. O kakvoj knjižnici sanja Borges? Sveukupna ljudska stvarnost (vidljiva i nevidljiva) koja se ogleda u knjigama sakupljenim sa svih strana - kao u ogledalu svijeta, ideja koja se provlači kroz mnoge njegove priče, od labirinta u Vrtu razgranatih staza do Babilonske knjižnice ili Kongresa, ideja je zbog koje ga se naziva i vizionarom današnjeg World Wide Weba. No, čitajući ove priče, više od zaokupljenosti samom idejom, otkrivamo koliko je Borges bio zaokupljen nedostacima i zamkama koje jedna takva knjižnica (ili mreža) može imati, i kako je iste definirao mnogo prije nego su one postale naša stvarnost u kojoj okruženi hrpom informacija ostajemo siromašni spoznajama.
Kakav je to onda uopće raj? Kakva vrsta knjižnice?
Neki od odgovora naziru se u posljednjoj Borgesovoj zbirci priča Knjiga od pijeska, sastavljenoj od trinaest priča s epilogom u kojima autor različite likove vodi na putovanje vremenom i prostorom, baveći se temama prikupljanja sveukupnog ljudskog znanja, vremena, konačnosti i beskonačnosti, nedostižnosti apsolutnoga zbog nesavršenosti ljudskog, dvojnosti, ljubavi...
Zbirka završava pričom istoimenoga naslova, u kojoj beskrajnu knjižnicu zamjenjuje jedna beskrajna knjiga kojoj, kao ni pijesku, nema početka ni kraja. Postavši njezin vlasnik, pripovjedač postaje opsjednut prelistavanjem i pretraživanjem, odvaja se od stvarnog života i postaje zarobljenik knjige. “Ljeto je odmicalo, pa sam shvatio da je knjiga čudovišna. Ništa mi nije pomogla pomisao da nimalo manje čudovišan nisam ni ja sam, koji sam je promatrao očima i opipavao noktima svih deset prstiju. Osjetio sam da je to utvara, nešto što sramno bruka i truje stvarnost.”
Ljudskoj ograničenosti dana u posjed beskonačna knjiga, počinje posjedovati svoga vlasnika. U ovoj priči, čovjek se bori i traži najbolji način kako da se spasi. Razmišlja i o paljenju knjige, no odustaje jer, 'što ako beskonačan bude i dim od njezina sagorijevanja'.
Kako se postaviti prema nečemu što nadilazi vlastite granice, dobar odgovor (savjet) daje čovjek iz budućnosti u priči Utopija umornoga čovjeka kad kaže: “Nitko ne može pročitati dvije tisuće knjiga. Za ova četiri stoljeća koliko živim bit će da nisam premašio pola tuceta. Osim toga, nije važno pročitati, već ponovo čitati.” Vrijednost njegova četverostoljetnoga iskustva, nadopunjujem svojim, vezanim upravo za ovu zbirku: Knjigu od pijeska čitala sam prije dvadesetak godina i, što zbog nedostatnosti vlastitoga iskustva, što zbog površnosti u čitanju uzrokovanoj željom da pročitam što više knjiga (to je možda neka knjižničarska boljka), pročitala sam ovu zbirku, ali je nisam Pročitala.
Naslov zbirke predložen za naslov ove rubrike (hvala predlagateljici), ponovo me usmjerio na nju i tek čitajući ponovo, nalazim da je pravi izazov (i nagrada) za svakoga tko razmišlja o čitanju kao procesu koji zahtijeva aktivnog čitatelja koji je spreman izdvojiti vrijeme i dozvoliti da ga priča zaustavi, ukorijeni se u njemu, ponovo se kroz njega napiše i možda potakne grananje nekih novih zapleta. Bez toga, ova i svaka druga knjiga ostaje samo beskoristan predmet koji u gomili drugih, bilo da su složene u besprijekornom redu polica ili organizirane u svjetskoj mreži znanja, daju privid moći koji pojedinca može samo udaljiti od izvora znanja.
Čitatelj koji je spreman posvetiti se jednoj knjizi, pojedinačnom zrncu pijeska, i učiniti to ponovo, sam postaje nova knjiga i takav, vjerujem da može odoljeti pritisku moći beskonačne Knjige i naći se na putu za raj kakvim ga je zamišljao Borges: knjižnici koju nastanjuju Čitatelji.
Marjana LEVENTIĆ