Piše: Katarina Palinić
Jonas Hassen Khemiri: „Sve čega se ne sjećam“
Nakon što mladi Samuel pod nerazjašnjenim okolnostima pogine u automobilskoj nesreći, neimenovani pisac, poznanik Samuelove prijateljice, ponukan nekim svojim vlastitim iskustvom gubitka odlučuje istražiti tko je zapravo Samuel bio i što se zapravo dogodilo onoga dana kada je bakinim automobilom odjurio u smrt. Pisac se pri tom služi metodom intervjua te na taj način ispitujući Samuelove prijatelje, rodbinu i poznanike pokušava složiti priču o njegovom životu i smrti. Čitatelj dobar dio romana ne zna tko je pisac, uopće ne zna koja su pitanja ispitanicima postavljena, a ne može baš u svakom trenutku sa sigurnošću znati ni tko na njih odgovara. Fragmenti raznih intervjua pojavljuju se naizmjence ne poštujući baš uvijek ni kronološki slijed događaja. Iako se možda čini komplicirano, zapravo nije. Nakon nekoliko stranica navikavanja čitatelj biva uvučen u priču koju počinje sam slagati i odjednom mu postaje relativno lako dodjeljivati izjave određenim likovima, osim, naravno, kada sam autor ne želi da to bude slučaj, ostavljajući tako mogućnost da čitatelj svojom maštom u tekst i sam nešto dopiše ili ne dopiše.
Dok pisac intervjuira Samuelovu majku, sestru, baku, prijateljicu Panteru i prijatelja Vandada postaje nam jasno kako je pravu istinu o Samuelu i ljudima oko njega, kao vjerojatno i bilo koju drugu, jako teško, ako ne i nemoguće, složiti. Jer svaki od ispitanika ima neku svoju istinu, svoje viđenje ostalih za koje je siguran da je točno i jedino ispravno, pa se zapravo nameće pitanje postoji li uopće jedna, prava, univerzalna istina? Ono oko čega se svi slažu jest da je Samuel umro; rodio se, živio i zatim umro. Sigurno je i da je bio sin Šveđanke i Sjevernoafrikanca, da je završio Pravni fakultet i radio u Državnom uredu za migracije, imao je jednu pravu ljubav, aktivisticu Laide, i uvijek malo, ali zato pravih prijatelja. Sigurno je i da je imao slabo pamćenje te je zbog toga pisao beskrajno duge popise stvari koje nije želio zaboraviti i grčevito se trudio napuniti svoju „banku iskustava“ doživljajima koje neće moći zaboraviti. Jednako tako trudio se i ne biti zaboravljen od drugih. I upravo kroz sjećanja tih drugih Khemiri nam priča priču o životu, onom neuljepšanom, s usponima i padovima, strahovima i nadanjima, uspjesima i promašajima. Priča nam priču o ljubavi i prijateljstvu, koje se, kao i više-manje sve u romanu, od strane nekih likova dovodi u pitanje. Je li to bilo pravo prijateljstvo ili prijateljstvo iz interesa, je li bilo samo prijateljstvo ili je barem s jedne, ako ne i obje strane, to bilo nešto više? Na samom čitatelju ostaje da i u ovom slučaju vidi kome vjeruje i odluči što će biti njegova istina.
Kroz Samuelovu osobnu priču Khemiri nam daje i sliku suvremenog švedskog društva iz koje se jasno vidi da ni život u prema našim kriterijima uređenoj Švedskoj nije tako sjajan. U romanu progovara o rasizmu i problemima s kojima se susreću migranti, ali i švedski građani koji nemaju dovoljno svijetlu boju kože da izbjegnu neugodnosti. Progovara i o nasilju nad ženama, kriminalu i ostalim ne tako lijepim pojavama prisutnim, nažalost, vjerojatno u svim društvima.
Neobičnim i hrabrim načinom pripovijedanja, iskrenošću i neuljepšavanjem stvarnosti, kako pojedinaca, tako i čitavog društva, Khemiri nas uvlači u svoj roman, a zatim ostavlja možda s više pitanja nego odgovora, ali i željom da ubrzo posegnemo za još nekim njegovim djelom.
Roman „Sve čega se ne sjećam“ u prijevodu Željke Černok 2017. godine objavila je izdavačka kuća Fraktura, a u Dubrovačkim knjižnicama možete ga pronaći u Narodnoj knjižnici Grad te ograncima Cavtat, Gruž, Lapad, Mokošica i Montovjerna.