Piše: Marjana Leventić
Olga Tokarczuk, Pravijek i ostala vremena (prev. Pero Mioč, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2001.)
“I sad je shvatio otkud taj osjećaj nedostatka, tuga koja leži u temelju svega, tuga prisutna u svakoj stvari, svakoj pojavi, oduvijek - ne može se odjedanput pojmiti sve.” (Izidorovo vrijeme, str. 165)
Pravijek i ostala vremena prvi je kod nas preveden roman Olge Tokarczuk, poljske književnice, dobitnice Nobelove nagrade za književnost 2018. godine. Također, ovo je i moj prvi susret s Tokarczukovom. Obilazim već duže vrijeme oko njezinog romana Knjige Jakubove, nesklonu obimnom poslu, odbija me devetsto stranica. Već nekoliko puta se dogodilo da bih stala pored police poljske književnosti, pogledom prešla preko naslova koje je napisala i onda izabrala knjigu nekog drugog autora. Sad se iz nekog razloga otvorilo vrijeme za Olgu Tokarczukovu, a izbor je pao na Pravijek i ostala vremena. Poslije iskustva čitanja ovoga romana, vrijeme, prostor i broj stranica neke knjige doživljavam drugačije, radujem se čitanju ostalih njezinih djela, onom od 900 stranica, najviše.
“Pravijek je mjesto koje leži u središtu svemira.” (Vrijeme Pravijeka, str. 5) Prvom rečenicom romana autorica otvara bajkoviti, mitski prostor, što od čitatelja zahtjeva odbacivanje očekivanja, ogoljavanje i prepuštanje riječima koje slijede. A riječi Olge Tokarczuk su oruđe kojim gradi savršeno satkan, stabilan i siguran most, kojim čitatelj prelazi u svijet u kojem se kreće (i propada) između isječaka vremena, gubi dah i širi um, otvara se snovima i ulazi u igru Ignis fatuum. Potraga za spoznajom čovjeka i Boga iskustveni je proces svih protagonista romana isječci čijih vremena čitatelju otvaraju mogućnost produbljenja vlastite potrage. Spoznaja kroz iskustvo svojstvena je misticima. Upravo takvo iskustvo nudi Olga Tokarczuk u ovom romanu o Pravijeku kao mjestu u kojem se isprepliću slavenska mitologija, katoličanstvo i židovski misticizam. Čovjek i Bog, nestalni su, promjenjivi, određeni vremenom i nepojmljivi, ali dostupni.
Ako obratimo pažnju da se roman odnosi na život u jednom poljskom selu, u točno određenom vremenskom okviru od prvog svjetskog rata do osamdesetih godina prošloga stoljeća, možemo reći da je ovaj roman kronologija tipičnog poljskog sela koja bilježi društvene promjene uzrokovane ratovima, komunističkim političkim upravljanjem poslije drugog svjetskog rata te utjecajem tehnološkog razvoja na promjene života ljudi na selu. Moglo bi se reći da je to kronologija tri generacije mještana mjesta Pravijek, kada način na koji je ispričana ne bi dovodio u pitanje protjecanje vremena i samo njegovo značenje.
Isječci pojedinih vremena upućuju na prolaznost svega što živi. Nadopunjavajući se, otvaraju prostor slutnji da postoji nešto trajnije čega su oni djelić, ali i pitanje što je uopće cilj vremena.
“Igrač vidi svoj put kao pukotine na ledu - crte koje se vrtoglavim tempom razdvajaju, zaokreću i mijenjaju smjer. Ili kao munju na nebu koja traži svoj put kroz zrak na nepredvidljiv način. Igrač koji vjeruje u Boga reći će “Božja volja”, “prst Božji” - ta svemoćna i silna Stvoriteljeva presuda. Ako pak u Boga ne vjeruje, reći će: “slučajnost”, “stjecaj okolnosti”. Katkad će igrač upotrijebiti riječi “moj slobodni izbor”, ali sigurno će to izgovoriti tiše i neuvjerljivo. Igra je zemljovid bijega. Započinje u središtu labirinta. Cilj joj je proći kroz sve sfere i osloboditi se lanaca Osam svjetova.” (Vrijeme igre, str. 84)
Uputstva su ovo za igranje igre Ignis fatuum ili Pučna igra za jednog igrača, koju je vlastelin Popielski nezadovoljan svijetom u kojem živi i zabrinut zbog pitanja na koja ne zna odgovor: Otkud idem? Što mogu znati? Kako živjeti?, dobio od rabina iz susjednog Jeszkotla, za kojeg se govorilo da je iscjelitelj i koji je vlastelinovim pitanjima dodao još: Čemu težimo? i Koji je cilj vremena? Igra se sastoji od velikog platna na kojem je okrugli labirint od osam sfera ili Svjetova, osmostrane kocke, te sitnim figurama ljudi, životinja, stabala, kuća i minijaturnih predmeta. Vrijeme Vlastelina Popielskog pretapa se u Vrijeme igre kojom postaje opsjednut, a isječci njegovog vremena preklapaju se u kaleidoskopu vremena mještana Pravijeka.
U likovima mještana mogu se prepoznati arhetipovi, pogotovo u likovima prve generacije. Ravnotežu u selu remeti rat i ratna stradanja koja iako utječu na psihologiju likova, ne utječu na njihovu autentičnost. Dolaskom tehnologije, poboljšanjem uvjeta života, češćim odlascima izvan Pravijeka, likovi kao da gube svoju gustoću, “razvodnjavaju se”, postaju poput Joba iz priče iz Petog svijeta.
“U Petom svijetu Bog razgovara sa samim sobom, jer mu je posebice dojadila samoća. Blagohotno promatra ljude, a naročito jednog među njima, zvanog Job.
- Kad bih mu uzeo to sve što ima, na čemu oslanja tu svoju sigurnost, kad bih ga lišio svih dobara, sloj po sloj, bi li i dalje bio takav kakav je sada? Zar mi ne bi počeo prkositi i huliti? Bi li me volio i usprkos tome?
Pogleda Bog odozgo na Joba i odgovara sebi: - Sigurno ne bi. On me poštuje samo stoga što sam ga obdario dobrima. Uzet ću Jobu to što sam mu dao.
I Bog ogoli Joba kao kapulu. I plače nad njim iz sućuti. Najprije ga lišio svega što je imao: kuće, zemlje, stada koza, radnika, gajeva i šuma. Potom mu uzeo one koje je volio: djecu, žene, blisku rodbinu. Konačno je Jobu uzeo i ono što ga je činilo tim kim je bio: zdravo tijelo, zdrava osjetila, navike i vjernost.
Gleda sada na svoje djelo i mora zažmiriti božanskim očima. Job sija onim istim svjetlom kojim sjaji Bog. A možda je Jobov bljesak čak i jači, jer Bog mora zažmiriti svojim božanskim očima. Prestrašen, brže-bolje vraća Jobu sve redom, čak mu pridodaje nova dobra. Uvodi novac za njihovu razmjenu, a skupa s novcem trezore i banke, daje lijepe predmete, modu, želje, žudnju. I neprestanu bojazan. Zasipa tim svim Joba, sve dok se njegovo svjetlo ne počne polako gasiti i konačno nestane.” (Vrijeme igre, str. 188)
Pravijek i ostala vremena je roman koji se čita svim osjetilima. A to je i jedini način da se pristupi i bude sudionikom iskustvima koja je Olga Tokarczuk predočila riječima. Skinuti se, ući u rijeku, šumu, proživjeti patnju i radost mještana te svojim vremenom obogatiti iskustvo svijeta.