Piše: Matija (Tija) Nenadić
Olja Savičević Ivančević: „Pjevač u noći : (romansa)“, Sandorf, 2016.
A što ostaje za smrt ako prije nje sve zaboraviš? Ima li što umrijeti?
Pjevač u noći, Olja Savičević Ivančević
Ljubav je samo riječ i ništa više / ljubav se uvijek isto čita i piše…♪♫♫♪♫♪
Tako je 1974. godine, možda baš u trenutku u kojem je u Splitu prvi put zaplakala djevojčica koja će četrdesetak godina kasnije poželjeti napisati romansu, vječni mladić ovih prostora prvi put na pozornici zapjevao baladu o ljubavi koja će trajno obilježiti njegovu karijeru.
Možda su romanse i lako-glazbene balade ljiga, ali ja bih ovaj put baš jednu ljubavnu, ono bez suza (a može i s njima), u svakom slučaju nešto s happyendom. Uostalom, čemu lagati, ljiga je veliku većinu potresla i okupirala im misli vjerojatno više nego što bi najbolja umjetnička djela ikad mogla(str. 23). Ako uistinu želite romansu, možda vas navedem na krivi trag (i sama sam navedena i zavedena), al' nije do mene, dušo. Olja Savičević Ivančević uspjela je „Nasmijati psa“, rekla je „Adio kauboju“ i teško da ćemo se kretati jednoliko pravocrtno; ova romansa možda nije nužno ono što podnaslov sugerira. Dakle, tu su ipak:
ONA – Naranča Peović, uspješna, dobro situirana nekad spisateljica ljubića, danas glamurozna scenaristica sapunica, samoopisana ovako: Ja sam plava naranča, izvana. Imam silikonsku usnu, imam brazilsku frizuru, vozim kabriolet dvosjed Mazdu MX-5, zlatnu, ali ja sam crna naranča, iznutra. Puna crnog soka; (…), prazna, sve praznija, puna pakla. Inače, kao potencijalno dobra pjesnikinja, izdala je mladenačke ideale zbog love, slave i građanskog komfora.
ON – Slavuj Mitrović, ratnik i ratni dezerter, performer, konceptualni umjetnik, grafiter, ulični pjesnik koji poeziju piše po fasadama, liftovima i zidovima jer mu je papir dosadan, a Internet brbljav. Po njegovu mišljenju, onda kad su pjesnici napustili ulice, nastupilo je loše vrijeme za poeziju. Dokraja vjeran idealima, jeo je kekse koje su plaćali Narančini ljubići.
I PRIČA o njemu i njoj koju pripovijeda Ona, u prvom licu i nekom imaginarnom dijalogu s nekim kome se obraća s dušo (čitateljem/čitateljicom? Slavujem? Sobom samom?). Priča započinje Narančinim povratkom u rodni Split, a sve kako bi pronašla Slavuja, s kojim je osim trogodišnjeg braka, propalog prije nekih dvadesetak godina, povezuje i vrijeme odrastanja i sazrijevanja u istom gradu. Na potragu se odlučuje nakon prometne nesreće zbog posljedica koje malo-pomalo počinje zaboravljati, a uskoro će, kako joj je rečeno, zaboraviti baš sve. Kako o Slavujevu sadašnjem životu ne zna ništa, a nitko niti ne zna gdje je on sada, u potrazi za svojom starom, nikad prežaljenom ljubavi, putuje od splitske Ulice Dinka Šimunovića, preko Zagore do Bosne, a možda će morati i dalje, sve do Amerike.
I to bi, u najkraćim crtama, bilo to. Romansa. Sapunasta fabularna okosnica zbog koje sam, vjerojatno, „Pjevača u noći“ pronašla među knjigama na čijim policama stoji oznaka „Ljubavni romani“. Na policama s takvom oznakom u Narodnoj knjižnici Grad i njezinim ograncima smješteni su romani koje žanrovski određujemo kao ljubiće, sa svim konotacijama koje takvo određenje nosi. A „Pjevač u noći“ to nije. On je puno toga, ali ljubić, onaj pravi, klasni i rasni, nije. Zanimljivo, čitan je gotovo jednako koliko i „Adio kauboju“ i pitam se u čije je ruke dospio. Onih koji su ga posudili nasumce ili pak onih koji su ciljano tražili novi roman Olje Savičević Ivančević, autorice čije se zbirke poezije, zbirka priča i prvi roman uredno nalaze među knjigama autora hrvatske književnosti? Jesu li oni prvi razočarani, a oni drugi zbunjeni takvim signiranjem? Je li roman time ostao izgubljen u prijevodu, ili je možda dobio? Uostalom, mogu li knjižničari/knjižničarke (da ne bude uvrede), odrediti i predodrediti sudbinu i životni put knjige, barem onih njezinih primjeraka koji do knjižnice stignu? Možda je i u ovom slučaju sve u Božjim rukama, tko će ga znati.
Čini se da sam i bez kabriolet Mazde skrenula s puta, ovo bi ipak trebala biti preporuka za čitanje. I vjerujte mi na riječ, „Pjevač u noći“ je roman koji treba pročitati. I to dva puta. Jer nakon prvog dijela romana naslovljenog „Pisma glasnim ljubavnicima“, slijedi drugi, nazvan „Detroit“, svojevrsni epilog koji svemu onome, pa i pismima nekad lirski ili reperski oblikovanima, nekad buntovnima, daje drugi i drugačiji smisao. Tek tada bit ćete sigurni da je riječ o romanu „visoke“ književnosti, da je to roman o ljubavi pisan visokim stilom, ni patetičan ni ciničan. Nećete moći ne primijetiti da je roman u čijem su se podtekstu ovaj put umjesto vesterna našle sapunice, ljubići i epistolarni romani, napisala autorica vješta s riječima, spisateljica i književnica koja odjevena u odijelo za pisanje spretno kombinira uobičajene klišeje žanrovske literature s citatnim nizom pošteno navedene osobne lektire, a da to niti u jednom trenutku ne otežava lakoću pripovijedanja i čitanja. Priča o ljubavi i svemu onome što ona može biti, ujedno je i priča o jednom djetinjstvu, mladosti i zrenju, kao i priča o jednoj arhitekturi, jednoj ulici, jednom gradu, jednoj zemlji bez pramca i premca, jednom prostoru, jednom ratu i poraću. Priča je to o sjećanju i zaboravu. I ovom vremenu, ovdje i sada. I pisanju. I na koncu, uvijek i opet samo o ljubavi. Jer osim mačje ljubavi koja dreči postoji i pseća koja cvili, jer i ratni veteran poručuje da u ratu nema ništa herojsko, jer je i ravnodušni Bog digao ruke od onih koji nikad nisu osjetili božansko paljenje krvi, jer bi i bankar dizao banke, jer i bolesnica neizlječiva, iako zna da neće ozdraviti, ako ikad ozdravi neće imati prečih obaveza od onevoditi ljubav svaki dan s onim koga voli svaki dan, i zato što će nerođenu pjesnikinju biti teško porušiti osim ako se ne radi o ljubavi.I jer: Pisati valja iz poriva ljubavi, a ne iz poriva osvete i mržnje pa makar o stvarima posljednjim i grubim. (…) Ako nestane ljubav kao književna opsesija, ostat će nam, kao teme, samo nepravda i smrt. Ako knjige jesu preslika svijeta, zar je zaista na čitavu svijetu ostala važna i ozbiljna samo nepravda?(Jer smrt, priznat ćemo sebi, makar u potaji, ozbiljno se ne shvaća, osim vlastitih gubitaka.) (Pismo duha Dinka Šimunovića, str. 67)
♪♫♫♪♫♪Ljubav je samo riječ i ništa više / ljubav se uvijek isto čita i piše,
Ruka u ruci je već nešto drugo/ i šapat nježnih riječi uz kapi kiše♪♫♫♪♫♪
(…) on mene nikad nije htio držati za ruku, to me opeklo. (str. 49)
„Pjevač u noći“ podložan je raznoraznim interpretacijama. Da biste odabrali svoju, morate ga pročitati. U svakom slučaju, ako ne znate koliko ste sretni, tad stvarno nemate sreće. Radujte se, pa makar i napamet!
Voli vas susjed Slavuj, Dinka Šimunovića 35 (str. 8)
A ja, pitajući se bi li jarko ružičaste ruže na crnoj marami Slavujeve mame Josipe postale jarko crvene ako bi svoje srce u ime ljubavi vjerna ljubavnika na njega nabo slavuj Oskara Wildea iz motta s poleđine naslovne stranice, tebi koji/koja ovo možda čitaš, u smislu poticanja na čitanje, citatno prosljeđujem Narančino pismo Slavuju:
Dragi,
tako mi je teško govoriti tebi, nakon toliko godina šutnje i unaprijed znati da nećeš čuti. Govoriti, zapravo, samoj sebi, ali istinu (sebe lažemo najpredanije). Ostaviti te, bilo je najteže što sam napravila u životu. Kad smo se upoznali, bili smo jako mladi, bili smo građeni samo od napetih srca iz kojih su izlazili napeti udovi. Ovisili smo jedno o drugome kao par klizača na ledu, neko vrijeme. Bila je to samba, vreli ples ljeta, na vrhovima oštrica klizaljke. Prije tebe bila sam dijete, skoro ništa, slutnja, biće bez bridova, malo gušće od zraka. Iz tog djeteta koje sam bila moglo je postati bilo što, počela sam biti netko iz tebe. Ovakva, ti bi rekao nesmiljena, kakva sam se oslobodila uz tebe, nisam mogla ostati. Ovakva, kakva sam u međuvremenu postala, ne bih ti se svidjela. Morala sam zaviriti iza stotina zavjesa, u nekoliko tisuća očiju, između desetaka pari nogu, u određeni broj čaša, također, pa jedan bunar naposljetku, u kojem je ostao moj vid, moje sjećanje.
Statistike i danas kažu: mladi ljudi su jako konzervativni, mladi ljudi su konformisti, isti kao i stari, jebali bi se da im ne uđe, krali bi samo da ih ne vide, ubiti ne bi znali osim u ratu. Ali ne i mi (ova mi bivša istina laska), mi smo bili djeca druge klase, uličari, voljeli smo one koji su mimo struje izabirali željene pravce – bolje gradove, bolja vremena, bolju ljubav, bolju sreću, bolje nešto. Danas vjerujem da su oni beskrajni pravci zapravo birali ljude, jer i ja sam postala takva, strasno usmjerena, upravljena da tražim; nikad se ne bih vratila natrag, ti si to znao i to nas je odvelo u suprotnim smjerovima. Bili smo krhke uspravne stature koje se proždiru očima i hrane riječima, a praznih džepova, sazdani od samih očekivanja, i nismo željeli umrijeti, a oko nas je bujala smrt – nije bilo pametno očekivati. Imala sam sedamnaest, zatim dvadeset i željela sam živjeti: to je bio moj otpor čudovišnim tetkama čovječanstva, generalima-amaterima, militantima koji su odasvud izvirali i zahtijevali, svi su nešto zahtijevali, razapeli su oko svijeta žičani kavez od zahtjeva i mržnje i onda su mene, nas, pozivali na odgovornost. Jebalo mi se za njihovu kreaciju stvarnosti, baš kao i sad, moja je zastava uvijek bila prozirna i lepršava. Moja je zastava ponekad bila i moja suknja. Željela sam svoju privatnu odiseju, nisam mogla čekati da naša neodrađena mladost postane neka ponižena i oronula mladost, koja zaboravljena tapka ispred zatvorenog kina; stari mladići i djevojke s navikama i odjećom adolescenata uvijek su me rastuživali. Vrhunac života ne bi trebao biti u školsko doba, na samom uvodu, dok još nisi ni čovjek. Zapeti u toj potencijalnoj osobi, u tom neraspisanom liku cijeli život, toga me bilo podjednako strah kao i one, jedine druge, preostale mogućnosti koju besplatno nudi život – da u dvadesetima ispuniš obrazac, sklopiš ugovor s vlastitom sudbinom: stan, posao, brak, djeca ili pas, angažman na društvenim mrežama, na vrijeme osigurana grobnica. Svaki drugačiji život skupo košta i ja sam ga, odlazeći od tebe, platila svojim krvavim srcem. Ali ostalo mi je sve drugo. Ruke, noge, glava, oči, pluća, ona stvar.
Pamtim te kao mladog vojnika klošara i dezertera, prije ljubavi, a potom kao mladog morskog kralja s krunom od aluminijske folije kako izgovaraš pjesmu na našem kuhinjskom stolu ili propetog uz jarbol na brodskoj kabini, i kako mi prilaziš, uvijek gol, uvijek čistog tijela s uzdignutim spolovilom: ima nešto dirljivo i nježno u toj slici, nešto što te želi obuhvatiti kao moje noge, kao što je oduvijek htjelo. Ali prije nego što smo se skinuli, ti si me umotavao u riječi, popravljao mi kapu na ulici jedne zime (ili je to bio šešir za proljeće-ljeto). Naši razgovori nikad neće biti dovršeni. Imao si sve: i til i šlif. Meko obložen izvana i iznutra, osjetljiv, oštar na rubovima. Dobar čovjek si bio, a zao.
Ako se tvoja ljutnja na mene s godinama nije pretvorila u mržnju ili, još gore, u ravnodušnost, pa čak i tada, možda bi ti prijalo znati: kad god sam radila svakodnevne, sasvim privatne stvari, brinula o tijelu, pazila da mi lice ostane glatko, a kosa sjajna, da zubi ostanu zdravi, a mišići napeti, kad god sam kušala nove stvari, u hrani, u ljubavi, putovala, čitala, slušala muziku, lagala sam sebi da skupljam ta iskustva za tebe, gradeći ono što se da graditi, pokušavajući sačuvati ono što propada. (Htjela sam postati netko tko će te zadiviti pri ponovnom susretu, ali mislim da ti se ne bi svidio rezultat.) Ti si bio prikriveni motiv, onaj zbog kojeg se ujutro ustaje iz kreveta, onaj iz prošlosti koji je ujedno netko iz budućnosti. Nešto kao nada, privlačna nagrada u dogledno vrijeme, ta mogućnost da se jednom opet dogodi nešto i ujedno strah od iste. Sve godine bio si više (ili manje) san koji je neophodno sanjati kao nedostižan, nego želja koja bi se trebala ostvariti. Nisam te čekala stojeći na kiši, nego po salonima, hotelima, restoranima, rivama, trgovima, bulevarima, alejama, parkovima, ponekad sama, uglavnom u društvu, zabavljena. Naučila sam živjeti bez nas, ali u temeljima mog tijela ostalo je pamćenje tebe kao podrhtavanje.
Puno izmicanja svemu, od toga se sastojao put, od izbjegavanja ičeg što bi me moglo zaustaviti: možeš pogriješiti i uvući krilca samo jednom, kad padneš, padaš do kraja, iako najčešće ni ne primijetiš, jer padaš beskrajno blago i sporo (kao da neće biti krvi). I sad sam ovdje. Opet čitam tvoja pisma i dovršavam sentimentalni životopis razmažene, pomalo histerične spisateljice ljubića i sapunica koja se ipak stigla baviti i računicom. A mogla sam pisati knjige u kojima sve izgleda proživljeno i stvarno, za razliku od života punog papirnatih likova. Možda sam mogla nastaviti pisati poeziju, koju si ti u ono vrijeme volio. Pa jesam li? Ne možeš biti samo dijelom u tome, to znamo. U ovom kutu svijeta takve mene ne bi bilo. Ti još imaš šanse da te naposljetku prije smrti nutkaju delikatesama i da ti na koljenima sjede starlete, možda i da ti ponude show na TV-u, ja bih, da sam izabrala identičan put, vjerojatno skončala kao luda baba Jaga u bijedi, hranjena na cjevčicu. Znao si da je to tako i zato si ti bio onaj koji je trebao doći k meni, a nisi, nikada. (I inače si lako napuštao ljude koje voliš, ali to nam je zajedničko.) Ti si ovladao svim vještinama zanata, postao vladar riječi i boja, tvoj talent je ostao na braniku važnih stvari, ali ja sam tebe voljela bolje.
I opet, uza sav trud oko izmicanja, nisam izbjegla svoju sudbinu, kao u onim društvenim igrama u kojima te svaki put, što god da dobiješ na kocki, nepogrešivo vodi do istog cilja. U međuvremenu, za utjehu, igrala sam po svome: s puno šestica i ponešto izgubljenih života, dovoljno uzbudljivo. Sad je vrijeme za izdah, da sve ovo što sam zadržavala pustim i otplutam niz struju (ovo je tako ugodno). Ti koji skupljaš uspomene prinesi te pucketave kosture vatrici sjećanja, a mene će ušuškati zaborav uz prvi snijeg na ekranu.
Samo jednu godinu, možda dvije, bili smo sretni, i taj se derivat epifanije pokazao trajnim, razmućen u ostatku vremena. Ovo je pouzdan dokaz da se radi o prekršaju iz viših sfera života, o božanskoj i božjoj pornografiji. To bi moglo objasniti zašto je od postanka do danas ljubav zabranjena. Još uvijek je zabranjena. Možeš li reći da nije kad iz te notorne činjenice izrastaju sve naše životne priče?(str. 143-146)
Roman Olje Svičević Ivančević „Pjevač u noći“ dostupan je u Narodnoj knjižnici Grad i ograncima Cavtat, Mokošica i Montovjerna
„Ljubav je samo riječ“ / stihovi S. Vuković, glazba V. Borisavljević, izvodi Zdravko Čolić
Matija NENADIĆ