Povodom 450. obljetnice smrti Mavra Vetranovića, Dubrovačke knjižnice organizirale su u petak 30. listopada 2026. u Znanstvenoj knjižnici novo događanje iz ciklusa „Priče iz Ragusine“. Nakon što je u lipnju publici približen daleki glas Ilije Crijevića, starijeg Vetranovićeva suvremenika, ovoga je puta priliku da progovori nakon gotovo pet stoljeća dobio Mavro Vetranović, jedan od najplodnijih dubrovačkih i hrvatskih pjesnika svojega vremena.
Događanje je uvodnim govorom predstavila knjižničarka Matija Tija Nenadić, istaknuvši kako su „Priče iz Ragusine“ prilika da se stari dubrovački pisci i znanstvenici ponovno probude i izađu iz zbirke u kojoj inače drijemaju.
Predavanje „Plačno dresel'je i minuto vesel'je u Mavrovu opusu“ održala je Vesna Muhoberac, profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, urednica, teatrologinja te kazališna i književna kritičarka. Njegove su stihove interpretirali glumci Kazališta Marina Držića Nika Lasić, Mirej Stanić i Edi Jertec, omogućivši publici neposredan susret s Vetranovićevim osebujnim jezikom i dramskim svijetom.
Polazeći od naslovne sintagme „plačno dresel'je i minuto vesel'je“, koja suprotstavlja prolaznu radost i gorak plač, Muhoberac je otvorila vrata Vetranovićeve, kako ju je nazvala, „zaključane književne riznice“.
„Vetranović je kontemplativan, filozofski pjesnik. Njegov stih nikada nije svakodnevni diskurs i nema kolokvijalnog govora. Kad se stave 'minuto vesel'je' i 'plačno dresel'je' jedno uz drugo, dobiva se antipodska sintagma koja spaja prolaznu radost i gorki plač“, objasnila je Muhoberac, istaknuvši kako Vetranovićevo djelo otvara čitav niz značenjskih razina.
Njegov jezik bogat je neologizmima, vlastitim jezičnim kovanicama, raguzizmima, neobičnim leksemima te osebujnim sintagmama i sintaktičkim konstrukcijama. Upravo ta jezična razigranost, uz brojne značenjske slojeve, zahtijeva dubinsko čitanje.
„U njegovu jeziku ima i vedrine i igrivosti. On se poigrava riječima, stvara nove lekseme i neologizme te pokazuje koliko je hrvatski jezik bogat“, naglasila je predavačica.
Jedno od središnjih pitanja predavanja bilo je zašto se danas nedovoljno razumije i čita starija hrvatska književnost. Muhoberac je upozorila na postupno sužavanje književnog kanona u školskom obrazovanju, gubitak čitateljskih navika i sve slabije poznavanje povijesti hrvatskoga jezika i književnosti. Upozorila je i na odnos suvremenog društva prema prošlosti, u kojemu se starije često unaprijed smatra manje vrijednim ili zastarjelim.
„Problem je u nečitanju, neznanju, zaboravljanju i sve slabijem poznavanju vlastitoga jezika“, istaknula je, dodajući kako se književna djela ne bi smjela promatrati samo kao obvezna lektira, nego i kao prostor dubljeg istraživanja i osobnog doživljaja. „,Ne čitamo stariju hrvatsku književnost samo kao beletristiku, nego je čitamo dubinski, kako bismo otkrili njezine različite razine, kreativnost autora i ishodišta njegova stvaranja.“
Posebno je naglasila kako starije hrvatske pisce ne treba prevoditi na suvremeni standardni jezik jer se time gubi dio njihove umjetničke autentičnosti.
„Zašto Marina Držića ili Mavra Vetranovića prevoditi na standardni hrvatski jezik? Koliko god nam se iz današnje perspektive 21. stoljeća njihov jezik činio teškim, ako ga prilagodimo standardu, mnogo toga ćemo izgubiti. To više nije isti tekst i to više nije isti autor“, poručila je Muhoberac.
Istaknula je i kako bez poznavanja književne baštine nije moguće kvalitetno graditi suvremenu književnost. „Bez temelja klasike teško možemo ići naprijed. Imamo izvrsnu suvremenu hrvatsku i svjetsku književnost, ali ne smijemo zaboraviti ono na čemu je nastala“, upozorila je.
Govoreći o potrebi očuvanja kulturne memorije, posebno je istaknula nedostatak hrvatskoga kazališnog muzeja i muzeja književnika. Kazalište je umjetnost trenutka – nastaje i nestaje, a snimka ili fotografija mogu sačuvati tek njezin dio. Zato su arhiviranje, dokumentiranje i rekonstrukcija predstava iznimno važni.
„Kazalište je umjetnost trenutka. Ono nastaje i vrlo brzo nestaje. Fotografija ili snimka mogu sačuvati tek dio te umjetnosti, ali ne mogu prenijeti njezinu puninu“, istaknula je Muhoberac.
Zauzela se i za sustavnije mapiranje Dubrovnika kroz živote njegovih književnika i znanstvenika, kako bi se kulturna baština približila i građanima i posjetiteljima grada. „Bilo bi iznimno zanimljivo kada bismo Dubrovnik mapirali kroz njegove književnike i znanstvenike, kroz kuće, prostore i mjesta na kojima su živjeli i stvarali“, rekla je.
Vetranovićev život i stvaralaštvo predstavila je kroz pet perspektiva promatranja. Prva je topografska, usmjerena na prostore koji su obilježili pjesnikov život i književnost: Lokrum, Sveti Andrija i Mljet. Samostanski i otočni prostori nisu samo zemljopisne lokacije nego i svojevrsni duhovni i književni prostori osamljenosti, promišljanja i stvaranja.
„Vetranovića su odredili i u njega se ugradili otoci – Lokrum, Sveti Andrija i Mljet. Oni nisu samo geografska mjesta nego i simboli izoliranosti. Pjesnici koji su iznimni često su drugačiji od svoje okoline, ne shvaćaju ih i samim time ostaju nepriznati u svojem vremenu“, objasnila je Muhoberac.
Podsjetila je i na Vetranovićevu povezanost s Ranjininim zbornikom iz 1507. godine, u kojemu su sačuvane dvije njegove pjesme, ali bez izravno navedenog autorstva, što je jedna od brojnih književnopovijesnih zagonetki hrvatske renesanse.
Druga perspektiva bila je posvećena umjetnoj inteligenciji i mogućnostima njezina korištenja u promišljanju prošlosti, dok je treća bila školska, kroz koju je ponovno otvoreno pitanje zastupljenosti Vetranovića i starije hrvatske književnosti u obrazovnom sustavu. Četvrta, kontekstualna perspektiva promatrala je pjesnika u vremenu u kojemu je živio, uz povezivanje književnih, povijesnih i društvenih okolnosti. Peta perspektiva bila je kazališna, usmjerena na njegove dramske tekstove i mogućnosti njihove scenske interpretacije.
Posebno je zanimljivo bilo promišljanje Vetranovića kao autora koji u mnogočemu nadilazi književno razdoblje kojemu pripada. Muhoberac je iznijela tezu da pojedini hrvatski renesansni književnici pokazuju obilježja koja bismo danas mogli nazvati avangardnima – od intertekstualnosti i poigravanja književnim konvencijama do načina strukturiranja teksta i odnosa prema društvenoj stvarnosti. Vetranović tako povezuje srednjovjekovnu mistiku, renesansnu tradiciju i manirističke postupke, a u nekim elementima anticipira i kasnije književne izraze.
Posebnu pozornost posvetila je njegovu stihu, osobito dvostruko rimovanom dvanaestercu, karakterističnom za hrvatsku renesansnu književnost, kao i načinu na koji pjesnik razbija očekivane konvencije. Analizirajući pjesnički jezik, prostor, vrijeme i poziciju lirskog subjekta, istaknula je da svaki čitatelj književno djelo doživljava i oblikuje vlastitim iskustvom.
„Svatko od nas drukčije doživljava književno djelo. Mi ga zapravo sami modeliramo svojim čitateljskim, životnim i osobnim iskustvom“, istaknula je.
U tom je kontekstu izdvojila i Vetranovićevu „Pjesancu u pomoć poetam“, kojom je pjesnik stao u obranu svojega mlađeg suvremenika Marina Držića kada je ovaj bio optužen za plagiranje pastoralne igre „Tirena“. Taj je postupak predstavljen kao izniman primjer književničke solidarnosti i moralne hrabrosti, ali i kao obrana slobode umjetničkog stvaranja. Vetranović se tako pokazuje ne samo kao pjesnik nego i kao autor koji je bio spreman javno stati iza kolege.
Književno predavanje bilo je isprepleteno glumačkim interpretacijama Vetranovićevih stihova. Mirej Stanić izvela je „Pjesancu protivu oholasti“, Nika Lasić „Lanci Alemani, trumbetari i pifari“ i „Pjesancu kratku roku našega života“, dok je Edi Jertec interpretirao ulomak iz „Remete I“. Posebno mjesto zauzeli su ulomci iz Vetranovićeve mitološke drame „Orfeo“ u kojima su sudjelovali Duh, Euridiče i Orfeo, te Danilov monolog iz crkvenoga prikazanja „Suzana čista“.
Predavanje je podsjetilo i na 25. obljetnicu praizvedbi predstava „Suzana čista“ i „Orfeo“ u Kazalištu Marina Držića. Muhoberac se prisjetila kazališnih projekata i rekonstrukcija predstava temeljenih na starijoj hrvatskoj književnosti, kao i rada svoje sestre, dramaturginje Mire Muhoberac, na tim predstavama. Zahvaljujući sačuvanim programskim knjižicama, fotografijama, kazališnim novinama i drugim materijalima, moguće je barem djelomično rekonstruirati nekadašnje kazališne događaje.
„Suzana čista“ i „Orfeo“ dvije su predstave čiji se tragovi i danas mogu pronaći u kazališnoj dokumentaciji. Posebno je zanimljiv Danilov monolog iz „Suzane čiste“, u kojemu se otvara pitanje obrane žene, pravde i korupcije, uključujući i jedan od ranih književnih prikaza podmićivanja sudaca. Edi Jertec prisjetio se i osobnog značenja toga teksta, koji mu je otvorio vrata Akademije dramske umjetnosti.
Scensko čitanje pokazalo je koliko Vetranovićev tekst, unatoč vremenskoj udaljenosti i jezičnoj zahtjevnosti, može biti živ i komunikativan. Susret književnoznanstvene interpretacije i glumačke izvedbe tako je otvorio prostor za novo čitanje pjesnika koji je, premda često osamljen i odijeljen od svijeta, taj svijet intenzivno promatrao i svojim ga djelom nastojao mijenjati.
Foto: Vedran Levi