U ugodnom ambijentu parka kraj Kioska Dubrovnik u Gružu, u sklopu manifestacije „Knjige pod stablima”, održan je književni susret s jednim od najistaknutijih suvremenih glasova regionalne književne scene – Alminom Kaplanom, koji je razgrnuo slojeve svojega stvaralačkog procesa, ali i ponudio dubok uvid u tematske okvire koji pokreću njegovu književnost – zavičaj, obiteljska memorija, poslijeratno iskustvo, svakodnevicu običnih ljudi i neumoljivo proticanje vremena.

 Razgovor je otvoren pitanjem o svakodnevnom pisanju. Iako iskreno priznaje da mu se svakodnevni ritam pisanja promijenio nakon rođenja trećeg djeteta, pisanje je, prema njegovim riječima, dugotrajno promišljanje teme, forme i jezika.

Govoreći o vlastitim knjigama, priznao je da ostaje izrazito samokritičan. Gotovo svako svoje djelo, kaže, poželio bi ponovno napisati, jer s vremenom se mijenjaju i čovjek i njegov osjećaj za jezik. Ne radi se pritom o ispravljanju pogrešaka, nego o stalnoj težnji da stil bude precizniji i zreliji. „Mi nismo ista svijest sada i prije deset godina. Utrka sa samim sobom u književnosti ne ostavlja puno prostora za čisto uživanje, osim u onim rijetkim trenucima kasno noću kada povjerujete da ste napisali nešto dobro – sve dok se ujutro ne probudite i ponovno razočarate“, dodao je kroz smijeh.

Govoreći o odnosu poezije i proze, Kaplan je istaknuo kako voli da je ta granica što tanja i što propusnija. Citirajući poznatu misao Amosa Oza – da je pjesma ljubav za jednu večer, kratka priča ljubavnik, a roman brak – naglasio je da roman traži posebnu disciplinu, dugotrajan rad i dug dah, a što može trajati mjesecima ili godinama, ali da priželjkuje povratak pjesničkoj formi.

Osvrnuvši se na svoje dosadašnje romane „Trganje”, „Meho” i „Šušanj”, Kaplan je detaljno pojasnio profil pojedinih likova – od predratnog djetinjstva i polaska u školu, preko poslijeratne svakodnevice, do lirskih prikaza prvog povratka običnih ljudi koji tragaju za identitetima nakon što ih je rat izmjestio iz njihovih života.

„Nemam ambiciju educirati, docirati niti pisati tekstove koji bi bili samo mudrost. Meni treba čitatelj kao subesjednik, netko tko će sa mnom razgovarati i komunicirati na određenu temu“, objasnio je.

Kaplan, koji je na početku ratnih zbivanja devedesetih imao svega sedam ili osam godina, primjećuje kako generacije sudionika danas shvaćaju da ta priča s vremenom gubi intenzitet, ne prima se kod mlađih naraštaja onako kako bi stariji htjeli, jer njihova je to „najveća i najtraumatičnija priča“.

„Trudim se objasniti si taj osjećaj kada te netko iščupa iz tvog vremena, prođe rat i ponovno te vrati na isto mjesto – ali tlo se promijenilo, sve se promijenilo i ti se više ne možeš 'primiti' niti nastaviti stari život. Kako pojedini teolozi upozoravaju, u našim je religijama raj pozicioniran u prošlost; mi se neprekidno osvrćemo unazad misleći da ćemo tako iskusiti raj, umjesto da gledamo u budućnost gdje bi raj prije mogao biti. Mir od prije rata doživljavamo kao utopiju i teško se mirimo da je to vrijeme prošlo. Kroz književnost pokušavam doprinijeti tome da se taj svijet sam sebi objasni“, zaključio je Kaplan.

Kroz ilustrativnu anegdotu o rođaku koji se nakon godina provedenih u Americi vratio u selo, vjerujući da će otvoriti trgovinu i živjeti kao prije rata, Kaplan je ukazao na duboku tragediju ovdašnjeg čovjeka koji gaji iluziju da ga predratno vrijeme još uvijek negdje čeka:

„Mi se tog vremena moramo odreći da bismo nastavili dalje. To je naša dužnost, ako ništa, onda zbog djece. Rat je u formalnom smislu prestao, prestalo je pucati, ali mnogi su ljudi nastavili patiti. Što bih pisao o ratu kada zapravo i dalje živimo neku neslužbenu verziju rata? Govorim to iz iskustva djeteta koje je odraslo uz ljude s teškim, neliječenim PTSP-om. Oboljeli od PTSP-a su činili moj svijet, bili su mi nastavnici, šoferi autobusa na putu od škole do kuće, bili svuda... Budući da je PTSP posljedica nesvakidašnje traume, a ostao je neprepoznat i neliječen, izravno se prenio na članove obitelji. Tako danas imamo čitave generacije mladih ljudi koji imaju simptome PTSP-a, a u ratu uopće nisu sudjelovali.”

Posebno upečatljiv dio razgovora bio je posvećen najnovijem romanu „Mali otac” (Fraktura, 2026.),  autofikcijskom djelu u kojem se autor bavi motivom suzdržanog, hercegovačkog oca – onog nalik liku iz Šimićeve pjesme „Smrt”, koji čitavo poslijepodne bulji u jednu točku i ne pokazuje emocije. Povod i inspiracija za knjigu djelomično su proizašli iz obiteljskih pisama slanih preko Crvenog križa tokom rata, a koje je autor prikupljao i digitalizirao:

„To su bila pisma koja su muškarci iz moje obitelji slali dok su bili zatočeni u logorima. Ti ljudi, koje sam pamtio kao potpuno zatvorene i suzdržane, u trenucima kada im je život bio ugrožen pisali su svojoj djeci i suprugama pisma u kojima su se emotivno potpuno rastavljali. Međutim, nakon povratka iz logora ponovno su se zaključali i vratili u svoje stare, emocionalno suzdržane uloge. Mnogi su ljudi na našim prostorima emotivno zakinuti i falični upravo zbog nedostatnosti odnosa unutar obitelji. Posljedice su ogromne: zakinuti smo u psihofizičkom razvoju i o tome ne smijemo šutjeti, o tome treba pisati.”

Kao protutežu teškim društvenim temama, Kaplan je publici otkrio i svoju sjetnu stranu. Podijelio je želju da napiše i objavi „knjigu-album“ kratkih zapisa o odrastanju potkraj 1980-ih godina – vremenu prije tehnološkog šoka kada je subotom ujutro bilo dovoljno uzeti krišku kruha s namazom, obuti tenisice i otići dovoljno daleko da te roditelji ne mogu dozvati – i tada bi se pred tobom otvorio dan pun čuda. Osvrćući se na izraz Georgija Gospodinova, Kaplan je naglasio da bi takva knjiga trebala poslužiti kao svojevrsno „vremensko sklonište”, dodajući kako pisanje ima puni smisao ako makar jednom čitatelju ponudi takvo utočište i probudi sjećanja.

Također, najavljen je i rad na filmskoj adaptaciji romana „Šušanj” u suradnji s redateljem Pjerom Žalicom. Iako smještena u tešku kulisu poslijeratnog povratka u selo opasano minskim poljima, autor ističe da je u svojoj suštini to dirljiva ljubavna priča, priznavši da s nestrpljenjem i strepnjom čeka trenutak kada će likovi koje je godinama nosio u sebi dobiti glas i lice na filmskom platnu.

U duhu otvorenosti koja karakterizira njegove završetke romana – poput onog iz „Malog oca” u kojem likovi jednostavno čekaju dok prvi komarci lete oko njih – Kaplan je ponudio svoju poetiku završetka:

„Ne doživljavam priču tako da sve mora biti razriješeno. Priču čine ritam i stil. Nije presudno rasplesti sve nedoumice u tekstu; bitno je stilom i ritmom dovesti jezik do određenog vrhunca napetosti, a zatim sve polako spustiti, i pustiti da samo splasne. Da priča uvre u bjelinu papira, tamo odakle je i izvirala.  Priča je samo jedna od tisuću sličnih priča, čitatelja zapravo uzbuđuje sama čarolija jezika – u njoj su zapleti i raspleti.“

Na samom kraju književnog susreta, moderatorica susreta i knjižničarka Dubrovačkih knjižnica Nikolina Njirić je zahvalila gostu na ugodnom razgovoru, izrazivši nestrpljenje pred svakim budućim Kaplanovim rukopisom – bilo da je riječ o prozi, poeziji ili najavljenoj zbirci.