Župa dubrovačka jučer je ponovno postala mjesto susreta književnosti i prirode. Pod krošnjama stabala, ondje gdje književnost ljeti najlakše pronađe put do svojih čitatelja, otvoren je ovogodišnji program „Knjige pod stablima“ razgovorom s autoricom Danijelom Crljen koji je vodila knjižničarka Dubrovačkih knjižnica Nikolina Njirić.

U opuštenoj atmosferi među stablima u parku Striježice razgovaralo se o književnosti, obitelji, sjećanjima, prirodi i procesu nastanka knjiga. Susret je započeo temom šuma, koje zauzimaju posebno mjesto u autoričnu životu i djelu.

Autorica, koja inače radi kao voditeljica marine, na duhovit je način objasnila svoj pomalo neobičan zaokret prema unutrašnjosti: „Ja ne znam, je li to zbog mog posla? Radim u marini. Mislim da imam lagano traumu od mora i brodova. Ali kako godine odmiču, tako su mi šume sve. More nam je postalo histerično, meni bar.” Šume joj pružaju posve novu dimenziju mira: „I to je poseban tip tišine koju ne možeš baš nigdje doživjeti. Zanimljivo je da u toj tišini zna biti užasno bučno od života u tim šumama. I ne znam, meni su uvijek šume ljekovite”, naglasila je Danijela.

Danijela Crljen privukla je veliku pozornost javnosti i kritike debitantskim romanom „Strah od kupine“ (2021.), koji donosi slojevitu, stogodišnju kroniku jedne splitske obitelji s naglaskom na njezine ženske članove. Roman je doživio nekoliko izdanja te je uvršten i u gimnazijsku lektiru u izdanju splitske Naklade Fragment, za koju autorica ima samo riječi hvale jer je ne tretiraju „kao broj” nego s njima komunicira unutar prisne WhatsApp grupe.

Književnica i urednica izdanja Julijana Matanović svojevremeno je istaknula kako je upravo drugu knjigu najteže napisati, pogotovo nakon sjajnog prvijenca, no Crljen je taj izazov uspješno savladala romanom „Deset tisuća koraka” (2024.). Riječ je o intimnom, epistolarnom dnevniku u kojemu se pripovjedačica obraća svojoj preminuloj baki, mudrom i strpljivom slušatelju koji ne presuđuje.

Osvrnuvši se na pritisak oko objave drugog djela, autorica je otvoreno progovorila o položaju spisateljica: „To je isto malo ono muško-žensko pitanje. Znači, u Hrvatskoj kad muškarac napiše jednu knjigu, odmah je izvrstan pisac. Kad žena napiše knjigu, e sad te maco čekamo na drugoj da vidimo kako će ispasti. Sad me čekaju i na trećoj valjda, ali dobro.”

Tijekom razgovora autorica i moderatorica dotaknule su se i koncepta transgeneracijske traume – nevidljivog tereta koji se prenosi s koljena na koljeno. Crljen je to ilustrirala znanstvenim eksperimentom s miševima koji su, nakon izloženosti elektrošokovima uz miris trešnje, taj isti strah prenijeli na čak osam idućih generacija. „Zamislite koliko mi toga nosimo... Mislim da je takvo vrijeme došlo u društvu da osvještavamo neke stvari i obrasce. Puno se danas priča i o obiteljskim traumama, o tome što nam je preneseno s majčinim mlijekom čega nismo ni svjesni. Mislim da je to baš neka aktualna tema i dobro je da je napokon došla generacija koja otvara ta pitanja i drago mi je da smo mi ta generacija koja će sad napraviti nešto više i reći: ja to neću svojoj kćeri prenijeti.”

U tom kontekstu, moderatorica Nikolina Njirić pročitala je dirljiv ulomak iz romana koji duboko rezonira s tom težinom nasljeđa: „Mi smo tvoji, ti si naša, mi smo vaši, sazidani od kamenih imena, vaša je težina u nama, mi vučemo vaše kamenje. Možete nam pomoći da od njih napravimo kule koje će nas sačuvati, vi ste u nama i niste ni gore ni dolje.”

Komentirajući pročitano, autorica je istaknula: „Rekla bih da sve što je lijepo mora biti malo teško, da nema u prečacima nikakve ljepote i da za bilo što u životu i umjetnosti moraš malo prokrvariti da bi osjetio, nema smisla drugačije.”

Roman „Deset tisuća koraka” ujedno funkcionira i kao vjerodostojan memoar o vremenu pandemije i izolacije. Naslov referira na autoričinu svakodnevnu odluku da u vremenu restrikcija napravi barem deset tisuća koraka u prirodi kako bi sačuvala zdrav razum. „Meni ta korona, strašno me nešto razljutila i ja sam rekla – neće meni sad nitko reći da ne smijem vani izlaziti na sunce i zrak. I onda sam odlučila da ću svaki dan napraviti bar deset tisuća koraka i to mi je bio cilj svakodnevno”, prisjetila se autorica. Ipak, knjiga ne donosi puku kronologiju mjera, već duboku analizu mentalnih i društvenih poremećaja tog perioda, pri čemu je autorica izrazila posebnu zabrinutost za dugoročne posljedice koje će izolacija ostaviti na djecu i mlade koji su u tom razdoblju odrastali: „Masa ljudi će reći: ne, ne, dobro je, završilo je, nećemo sad više o tome. Ono što me osobito zabrinulo je, a to me brine i danas, što će se pokazati za 20-30 godina, ta djeca koja su prošla taj period izolacije, možda su im se javili nekakvi strahovi, kako će oni reagirati u odrasloj dobi.”

Najveće uzbuđenje među okupljenom publikom izazvala je vijest o završetku njezinog trećeg romana. Autorica je otkrila da je rukopis upravo poslan izdavaču i urednici Dorti Jagić, a knjiga će nositi naslov „Smiljana”. Crljen je emotivno objasnila kako je do nje sasvim slučajno došla priča o djevojčici koja je ostala zaboravljena, dodavši: „Ja sam shvatila da sam ja zadnja koja zna tu priču i kopkalo me neko vrijeme kako sad da joj osiguram, da je zaštitim skroz od zaborava i onda sam odlučila njoj posvetiti roman. Ona se zvala Smiljana, rodila se 1950., umrla 1954., znači nije imala niti četiri godine, i evo ovo je moj pokušaj da joj vratim nekako, da je zaštitim od zaborava.”

Biografija Danijele Crljen jednako je dinamična kao i njezina proza. Rođena Splićanka sa snažnom dubrovačkom adresom, upisala je američki studij menadžmenta u Dubrovniku, radila u SAD-u, a potom magistrirala europske integracije na Ekonomskom fakultetu. Danas uspješno balansira posao u marini i spisateljsku karijeru. U razgovoru je otkrila i nekoliko simpatičnih crtica iz svoje spisateljske svakodnevice, poput činjenice da pati od blagog OKP-a te da ne može pisati ako joj krevet doma nije savršeno pospremljen: „Kad sam doma teško mi je pisati zato što mi je stalno um negdje, aha, suđe nisi oprala... Pa upadne Lovro s nekim pitanjem, pa ovaj ovamo nešto komentira, pa netko upali televiziju i ne mogu se uopće koncentrirati.” Zbog toga najradije piše vani, u hotelima ili Gradskoj kavani gdje je već svi dobro poznaju. Također je naglasila važnost digitalnog detoksa, otkrivši da tijekom pisanja ili gledanja filmova obavezno sklanja mobitel u drugu prostoriju: „Svi imamo ovu neurološku potrebu, moj mi mobitel uzrokuje strašan nemir, tako da sam rano naučila da se moram distancirati od ovoga bar jedan sat, dva, da bih mogla pisati zaista.” Ovu rastuću ovisnost o ekranima primjećuje i kod svojih studenata na američkom koledžu gdje radi kao vanjska suradnica, zbog čega se zalaže za radikalne mjere: „Mislim stvarno da je krajnje vrijeme da napravimo nešto s tim, ali baš da ga potpuno zabranimo... da se zabrani ulazak u učionicu s aparatom.” Otkrila je i simpatičnu anegdotu o tome kako s prijateljicom već dvadeset godina svake godine kupuje „Moleskine” rokovnike, pa su se kroz smijeh našalile da će, osnuju li ikad žensku klapu, ona ponosno nositi ime – „Moleskine”.

Za sam kraj, unatoč ljetnoj kiši koja je počela rominjati, autorica je publici uputila toplu ljetnu književnu preporuku: Bookerom nagrađenu „Prorokovu pjesmu” autora Paula Lyncha te psihološki napete kratke romane belgijske spisateljice Amélie Nothomb čiji vas završeci „totalno razbaruše i zapitaju poznajete li uopće sebe”. Susret pod stablima u Župi još je jednom potvrdio kako regionalna književna scena u Danijeli Crljen ima iznimno zreo, emocionalno pošten i stilski briljantan glas na kojeg se itekako mora računati.

Foto: Vedran Levi