3

listopad 2022
PREPORUKE KNJIŽNIČARA: Ivana Bodrožić: Sinovi, kćeri

PREPORUKE KNJIŽNIČARA: Ivana Bodrožić: Sinovi, kćeri

3

listopad 2022

Piše: Marjana Leventić

Ivana Bodrožić, Sinovi, kćeri (Hermes, 2020.)

“Nikad ne možete uistinu razumjeti osobu dok niste pokušali shvatiti stvari iz njene pozicije, sve dok se ne stavite u njenu kožu i hodate uokolo u njoj.” (H. Lee, Ubiti pticu rugalicu)

Rečenica iz romana Harper Lee napisanog prije sedamdeset godina temelj je onoga što stručnjaci nazivaju empatijom. Slušati i razumjeti nekoga sličnoga nama, jednostavan je proces. Osjećaj se podudara sa zajedničkim iskustvom i dolazi do razumijevanja. U slučaju različitog od nas, proces je mnogo kompliciraniji. Osim afektivnog, zahtijeva i kognitivni napor. Prisutnost sada i ovdje, koju empatija zahtijeva od onoga kojemu je namijenjena uloga slušatelja, nije lako održati, a ključna je za razumijevanje i stvaranje skladnih međuljudskih odnosa kao i za osobni razvoj. Određenom, jako niskom postotku ljudi, priroda je uskratila sposobnost stjecanja empatičnog iskustva, dok 98 posto ljudi tu sposobnost posjeduje. (R. Krznaric, Empatija, Planetopija, 2014.) Ipak, nasilje i provođenje volje jačega, snažno je zastupljneo u današnjem društvu, ono kao da je krojeno po uzoru na taj mali postotak, pa često oni koji ne mogu, kojima ne ide, koji ne žele igrati po pravilima jačega, ispadaju iz igre.  

U ovom romanu, upravo njima Ivana Bodrožić daje glas i dodaje svoj, kad na kraju romana kaže: „Ovaj je roman nastao kao isprika svima koji su prisiljeni živjeti u ovom društvu i u ovom svijetu kao nevidljivi, uvjeravani odmalena da ne zaslužuju ljubav, dostojanstvo, a iznad svega slobodu. Ovaj roman nastao je iz želje da prestanemo biti taoci vlastite i društvene zaključanosti dok još imamo vremena. Ovaj je roman ujedno najdublja isprika svima koji su bili prisiljeni živjeti u Hrvatskoj u vrijeme donošenja Istanbulske konvencije, a posebno onima nad kojima se sustavno vršilo nasilje.“

Na ispriku se može gledati dvoznačno, isprika: 1. molba da se oprosti neki propust, zakašnjenje, uvreda, netaktičnost, itd.; izvinjenje; 2. razlog koji opravdava neki postupak, izgovor za neki čin; izlika, opravdanje. (V. Anić, Rječnik hrvatskoga jezika, 2006.)

Roman Sinovi, kćeri satkan je od višeznačnosti. Svakome od protagonista autorica daje priliku da ispriča svoju bol i svoju priču s potpuno jednakim uvažavanjem čime priliku proširuje i na čitatelja pa i on može odjenuti kožu drugoga i ostati u njoj dovoljno dugo da drugoga ne isključi, ne sažalijeva, nego pokuša razumjeti i prihvatiti. Da književnost to može dokazuje Bodrožić ovim romanom. Pišući o uistinu različitim likovima ona je uspjela pokazati koliko smo najprije slični - ranjivi i potrebni jedni drugima, a tek onda različiti; djeca, a tek onda, sinovi, kćeri,…

Također, ukazuje na potrebu promjene društvenog ozračja jer ono - ukoliko obespravljuje, ne prihvaća, nasilno ugurava u svoj okvir, isključuje i/ili napada, dodatno pojačava pojedinačna unutarnja ionako kompleksna i teška stanja osjećaja nepripadanja „normalnom“ i/ili većinskom te osjetljivim skupinama otežava život. Likovi koje Bodrožić stvara kompleksni su, dovoljno stvarni i bliski da zažive u čitatelju i dovoljno stereotipni da svojom pričom iznesu sliku društva i vremenskog razdoblja u kojem živimo. Lucija, djevojka kojoj poslije teške nesreće (pokušaj samoubojstva) biva dijagnosticiran sindrom zaključanosti; Dorian, Lucijin mladić koji je medicinskim zahvatima promijenio spol i majka, Lucijina majka, pripuštaju čitatelja u svoje svjetove te iz različitih perspektiva govore o događaju - Lucijinoj nesreći i onome što je prethodilo i utjecalo na takav razvoj događaja, pri čemu sindrom zaključanosti biva svojevrsna metafora za nemogućnost samoostvarenja i međusobne komunikacije među likovima. Nazire se pritom, da bi u empatičnosti, čujenju i viđenju drugoga najprije kao sebi sličnoga, mogao biti ključ koji otključava.

Puno je šutnje ako se ne želi biti “osim”, ali nad takvom šutnjom nitko se ne snebiva, ona je svojstvena bivanju u sredini, ona nas oblikuje tako da dobro pristajemo. Osim u slučajevima kad ne postoji izbor, kad je tvoje temeljno postojanje “osim”, kad borba da se uklopiš u ikakvu sredinu započinje s obrisima tvog prvog odraza u ogledalu.

Luciju kao dijete upoznajemo prilagodljivom, prilično empatičnom, vjerojatno je narav njezina takva, mekša. Boraveći duže vrijeme u toplicama gdje se liječio njezin otac, susreće bolesnu djecu, bez ruku, nogu, osjeća sram jer ona ima ono što oni nemaju. Iskustvo boravka s ranjenima, drugačijima, pomiče njezine granice svijesti, razvija razumijevanje za drugačije od sebe i to postaje obilježje po kojemu se razlikuje od društvenog miljea u kojem odrasta. Baka joj uvijek govori, nikad ne budi osim. “Trebam ići tamo kuda idu svi drugi, trebam slušati što mi se kaže i ne postavljati pitanja, trebam izgledati kao drugi, misliti i željeti što i sva druga djeca. Meni nije teško ne biti “osim”, lijepa sam i ljubazna djevojčica, volim griz s kakaom, pojest ću i špinat, moj život u tom smislu teče neometano. U osnovnoj školi čak ću se i maknuti od Selme koja sjedi na stepenicama hodnika dok mi ostali idemo na vjeronauk, neću je udariti torbom sa šlapama u leđa, poskrivećki ću joj se čak i omjehnuti, ali neću biti „osim“. (39) Kad brat Tomislav udari baku nogom u cjevanicu, baka od Lucije traži da ne kaže mami. “Nemoj nikome reći. Nemoj reći mami. To su ti muški. Puno je šutnje ako se ne želi biti “osim”, ali nad takvom šutnjom nitko se ne snebiva, ona je svojstvena bivanju u sredini, ona nas oblikuje tako da dobro pristajemo. Osim u slučajevima kad ne postoji izbor, kad je tvoje temeljno postojanje “osim”, kad borba da se uklopiš u ikakvu sredinu započinje s obrisima tvog prvog odraza u ogledalu.” (39) Jedna od osnovnih ljudskih potreba je potreba za pripadanjem, no prihvaćajući i razumijevajući Doru Lucija prelazi granicu, bićem ulazi u međuprostor nepripadanja u kojemu se Dora već nalazi, a šutnju zgušnjava kako bi tijelom i dalje pristajala u okvir staroga svijeta. Šutnja je efikasna obrana sve do trenutka kad se s majkom bori za ključ ulaznih vrata: „Kad sam osjetila kako mi nokti uranjaju u njezino meso sve dublje, u to tkivo od kojega sam i sama stvorena, stala sam, za mene je to bila granica koju nisam mogla prijeći.“ (126)

Dora/Dorian može se promatrati kao predstavnik svih čije je neuklapanje vidljivo, koji fizički ili mentalno ne pripadaju normativu i zbog toga, prvenstvno zbog toga doživljavaju nasilje.

Problem nepripadanja njega određuje još u djetinjstvu, no u njegovoj priči malo je detalja iz kojih bi se dala vidjeti slika  njegove obitelji (za Lucijine korijene čitatelj dobiva prilično materijala), on je fokusiran na svoj najveći problem. Lucija njemu izgleda snažna, zaštićena, poput njezine kože. „Ta koža i ta ruka. Ispod dugih bijelih rukava košulje. Tanki zglobovi ruku i koža mekana na pogled, toliko čista kao da je ulaštena. Zato sam uvijek mislio da si bolje nego što jesi. Jer kako bi sve to mogla čuvati ispod takve kože. Meni bi odmah pucala, čim bi me netko duže gledao, čim bi mi se pogrešno obratili ili kad bih samo mislio da su mi se pogrešno obratili, kad bih otišao doma za vikend, vratio bih se pun pukotina nasred čela, kapaka i zapešća, sve se vidjelo na van, ništa nisam mogao zadržati. Ali ti si hodala okolo s tim sjajnim omotačem,… Nisam htio vjerovati da postoji ono nešto što se ne vidi, barem ne kod tebe, kad se kod mene već sve svodilo na to.“

Birajući osobu koja je rođena kao hermafrodit kao nositelja ove skupine, Bodrožić naglašava nesuglasje prirode i kreiranog društva. Spominjući Doru/Doriana, nailazim i sama na jezično ograničenje, osjećam se sputano i pitam se, je li izborom imena Bodrožić čitatelju dala poticaj za razmišljanje, da je imala/o mogućnost pripadati, jezikom izreći svoj osebujni identitet, bi li Dora (grč. doron – dar) svu energiju trošila na skrivanja ili kasnije na upinjanje da se tranzicijom oslobodi ženskih karakteristika i postane muškarac Dorian (grč. dorian – pripadnik naroda Dorus).

Sada je za sve kasno, a i da nije, ja više ne bih znala kako, više se ne sjećam sebe, ne znam tko sam bila prije, prije svih njih, ne znam što volim, ne znam u čemu sam dobra, ne znam što me raduje, pa ustrajem u onome što sam postala poslije.

Majka se pokušava uklopiti. Zaključana je strahovima, sramom, naslijeđenom krivnjom. Prihvaća ulogu žene žrtve, naučena da je tako ispravno i da se tako uklapa u društveni okvir. Ona kao osoba ne postoji, nema ime: „Sada je za sve kasno, a i da nije, ja više ne bih znala kako, više se ne sjećam sebe, ne znam tko sam bila prije, prije svih njih, ne znam što volim, ne znam u čemu sam dobra, ne znam što me raduje, pa ustrajem u onome što sam postala poslije.“ Lucijina i Dorianova ispovijest iz različitih kutova osvjetljavaju jednu priču, njih dvoje nakon nesreće imaju drugačiji uvid na ono što je prethodilo, ispričavaju se jedno drugom za nerazumijevanje. Lucijin uvid (lat. lux – svjetlost?) je najširi, ona, zaključana u tijelu, oslobođena potreba, pogotovo potrebe da se svidi, da ugodi, da pripada, govori o svim za nju važnim odnosima i njoj autorica daje najviše prostora. Majčina ispovijest više se odnosi na onaj dio isprike koji opravdava, on je izlika, objašnjenje, ne govori toliko o onome što je sada koliko o onome što je prethodilo i što je uzrokovalo kako njezinu tako i zaključanosti ostalih likova. Pozicija razumijevanja čitatelju otvara prostor neosuđivanja i istovremeno je poziv na promjenu, na prekid naslijeđenih obrazaca. „Sve to uzimam, smatram da imam pravo, zajedno s ključem, ne bih li je zadržala kraj sebe, sada, zauvijek, kad su svi otišli, nakon što su svi uzeli sve što im je trebalo i ostavili me kao psa, a ona je bila jedina koja je znala i dati. Zato joj nisam dala van, zato sam je zaključala, zato jer sam ostala bez svega. Nisam znala, tada to nisam shvaćala, samo kad bih je pustila, zauvijek bih je dobila nazad. Nisam ja ništa drugo htjela nego samo da ostane. I kad sam osjetila da je preneraženo povukla ruke, nakon što mi je noktima plitko probila kožu, shvatila sam, ona će uvijek ostati tu, ali je više nikad neću imati. Zato sam sad dobila sve što je ostalo od nje.“

(Ne) vidjeti drugoga

Uz protagoniste kojima autorica daje glas i priliku da jedni drugima kažu ono što nisu, da jedni od drugih zatraže ispriku ili da se opravdaju i ostali likovi su jednako dobro razrađeni, stvarni i utječu na razumijevanje složene slike. U romanu (kao  ni u životu?) nema  nevažnih likova, svaki kao dio slagalice utječe na građenje priče.  

Lik oca  je u sjeni, njemu autorica ne daje glas (kao što ni društvo socijalno osjetljivim muškarcima ne daje glas) iako je on jako bitna osoba u Lucijinom životu i netko s kim ona osjeća najviše sličnosti, pogotovo u unutrašnjoj razapetosti između drugih i društvenih okvira. Za razliku od njega brat Tomislav se uklapa. Zanimljivo je da njemu njemu Bodrožić daje ime, ali ne i glas. Njegov je opis istaknuto stereotipan, predstavnik je konzervativne struje hrvatskog društva koja za vrijeme donošenja Istanbulske konvencije otvoreno istupa protiv LGTBQ zajednice, predstavnik onih koji se bore za očuvanje „tradicionalnih vrijednosti“ nasiljem nad različitima. Nagađam da autorica smatra da je njegov glas već dovoljno zastupljen u društvu, da je upravo njegov glas ono što njegove bližnje drži pod ključem, pa u romanu izvrće kroj društva naopačke, prostor i glas dajući krhkima, ističući šavove, pod povećalo stavljajući končiće i rupe kroz koje prolaze, krhkost veza ali i neizbježnost rašivanja takvoga kroja te slutnju, nadu ili vjeru u mogućnost drugačijeg, kvalitetnijeg vezivanja - bolje skrojenog društva.

Tomislavov lik je glasna ali ne jedina prepreka krojenju društva osjetljivog na „nevidljive“ članove, njegova naizgled opozicija predstavljena je u liku Martine, Lucijine prijateljice koja prihvaća različite, ali ne zato što uistinu ima razumijevanja ili suosjećanja za njih, nego jer se to uklapa u profil „moderne“ struje kojoj očitujući pripadanje dokazuje da nije „zatucana“ i staromodna, što su odlike Tomislavova „tabora“. „Proizvode rođendanske proslave, mejling grupe, izmisle blagdanska darivanja donjeg rublja među frendicama, odlaze petkom navečer na kvizove, koncerte slabo poznatih indie izvođača, u slobodno vrijeme čitaju Lacana, imaju knjige na policama posložene po žanrovima i abecednom redu, jednom godišnje kod ginekologa, jednom kod stomatologa, diskretno zamagljen profil na društvenim mrežama, klik i share na Pride, imaju ispeglanu kosu i blagi balayage, i uvijek kad si u sranju s posebno zabrinutim smiješkom ispod kojeg ruje gejzir sreće, pitaju: I, kako si?“

Oni ne vide drugoga, nije li njihova zaključanost najteža, ključ zahrđao?

Imam san… (M. L. King)

Sa svakim novim glasom i likom iz sjene, s imenom ili bez,  Bodrožić dodaje novu boju, stavlja čitatelje u nove kutove iz kojih može vidjeti nove detalje,  omogućuje mu da doživi složenost odnosa i sam uđe u njih, odustane od isključivosti, možda i pristranosti. Istovremeno s otkrivanjem da se trudom uloženim u razumijevanje drugoga širi uvid, mijenja perspektiva drugoga, dolazi i slutnja da pripuštanjem drugoga u svoj svijet otključavamo sebe. Bodrožić ovim romanom osim što potiče na promjenu svijesti, uočava da bi pojedinac morao imati posebnu hrabrost da bi se sam suočio s naslijeđenom disfunkcionalnosti obitelji (i društva). Lucija se prisjeća riječi psihologinje Irene: „Disfunkcionalnost u obitelji kotrlja se od generacije do generacije kao šumski požar gutajući sve što se nađe na njegovu putu, sve dok jedna osoba u tom nizu ne stekne dovoljno hrabrosti da se okrene i suoči s plamenom. Ta osoba donijet će mir svojim precima i poštedjeti patnje djecu koja će doći. To je imalo smisla, ali ja nisam imala dovoljno snage da budem ta osoba, radije sam birala puteve predaka.“

Utopija bi bila vjerovati da jedna osoba to može, no povijest pokazuje da ipak skupine osviještenih pojedinaca (ne bez žrtava) uspijevaju unijeti promjene u kroj postojećeg društva. Prije sedamdeset godina, na primjer, Harper Lee u romanu Ubiti pticu rugalicu, pisala je o rasnoj diskriminaciji i segregaciji afroameričke zajednice u SAD, prije trinaest godina građani su izabrali Afroamerikanca za predsjednika SAD-a. Ako su dobro izmjerili znanstvenici, 98 posto ljudi ima sposobnost empatije (manje ili više zaključane), pa iako imamo razloga sumnjati da će ikada postojati društvo skrojeno po mjeri čovjeka, ostaje nada, ipak, da se može skrojiti za nijansu bolje. Čitanje romana Sinovi, kćeri jedan je korak prema tome.