(dvojezična terapeutska slikovnica)
Pogovor Lucijane Pendo:
Dubrovačka spisateljica Renata Zlatković odlučila je, još jednom, obratiti se najmlađim čitateljima i pokloniti im priču o zajedništvu, upornosti i predanosti. Na koji način Renata uspijeva uvijek iznova u svijetu basni pronaći dopadljivog, simpatičnog i „živog“ lika, ostaje zagonetka.
Slonić Alberto bezbrižan je slonić sve do onog dana dok se ne zapita što leži na kraju džungle. Pitanje jest ono čime počinje filozofija, znanost i avantura te Renata u Albertu oslikava dječju, ali i ljudsku znatiželju, onu koja vodi daleko od kuće, prijatelja i roditelja, onu koja mijenja svijet odlazeći preko granica mogućeg. Ipak, ono što će Alberto naučiti tražeći odgovor na svoje pitanje jest da su potpora i zajedništvo ključ uspjeha, da iznimni podvizi zahtijevaju suradnju, naravno, i upornost. Genijalni pojedinac velika djela postiže uz pomoć drugih, prenosi nam Renata tu veliku istinu zakukuljenu u simpatičnu dječju priču.
Kratka basna o Albertu pogodna je za sve uzraste, čitatelji svih generacija u njoj će naći ponešto za sebe jer Renata slaže mnogobrojne slojeve značenja u naizgled jednostavnu priču. Terapeutski učinak priče osjeća se u cijelom tekstu – slonić Alberto pomoći će djetetu da ustraje u svom cilju, naučit će ga prednostima suradnje i pomoći te vjeri u sebe. Također, ono što će neodoljivo privući svakoga jest i mašta spisateljice, njezina dječja razigranost i kreativnost koja je u ovoj kratkoj basni procvjetala u svom punom potencijalu. Stoga, krenite u avanturu s Albertom i dopustite da vas dovede u svijet obojen mnogim bojama!
Pogovor Marjane Leventić:
Priča o sloniću Albertu još jedna je u nizu Renatinih priča kojima čitatelje ohrabruje da slijede svoje srce i čine lijepe i plemenite stvari. Ako u znatiželju ne kapnete kap hrabrosti i kap odlučnosti, ona se pretvori u nezadovoljstvo. A to je ono što vedri duh slonića Alberta, izborom čijeg imena autorica već da naslutiti da u njemu čuči netko tko bi mogao učiniti velike i dobre stvari (Alberto, prema starogermanskom – plemenit, svijetao), nikako ne bi mogao podnijeti. Ne nalazeći među svojim prijateljima nikoga tko bi s njim prešao granicu poznatoga svijeta i otisnuo se u pustolovinu, Alberto se iskrada noću i praćen Mjesečevom svjetlošću odlazi u nepoznato.
Njegovu vedrinu zamrači siva prašuma u kojoj se našao. Poželi je učiniti ljepšom, svjetlijom, ali ne uspijeva. Ponekad je teško priznati da si pogriješio i pomoć potražiti od nekoga prema kome i nisi bio baš pravedan. Ključan je element ove priče upravo Albertova spoznaja da je precijenio svoje mogućnosti i podcijenio svoje prijatelje. Albertov plamičak nije mogao osvijetliti ogromnu sivu prašumu, ali iskra njegove vjere u uspjeh zajedničkog pothvata uputila ga je da opet posegne za hrabrošću i odlučnošću i pomoć potraži od svog krda koje je kradom bio napustio. Upravo to je najsvjetliji trenutak ove priče koji vodi osvjetljavanju sive prašume.
Albertova je iskra upalila svjetlo u drugim slonovima, te su zajedno svjetlošću i bojama ispunili prašumu te tako privukli u nju i druge životinje.
Priča je ovo o vjeri, hrabrosti i prijateljstvu, vrlinama koje ponekad ne izađu na vidjelo zbog nezainteresiranosti i „sivila“ okoline. Kroz priču autorica kroz lik slonića Alberta pali iskru znatiželje u čitatelju i pokazuje način kako sačuvati tu iskru, pretvoriti je u plamen i podijeliti s prijateljima te zajedničkim snagama svijet učiniti ljepšim i svjetlijim mjestom.