U Saloči od zrcala Narodne knjižnice Grad u utorak 17. studenoga 2026. održano je predstavljanje četvrte knjige dubrovačke autorice Lucije Kovačević pod naslovom „Maslina“, zbirke koja objedinjuje poeziju i prozu, osobna sjećanja, intimne zapise te promišljanja o čovjeku, vremenu, ljubavi, vjeri, obitelji i zavičaju. Knjiga nastavlja autoričin književni niz započet zbirkom pjesama „Trenuci neprolaženja“ (2016.) te knjigama „Zahvaćenost životom“ (2019.) i „Snažne godine“ (2022.), donoseći u novome izdanju zrelije i introspektivnije iskorake.
Uvodno je okupljene pozdravila knjižničarka Dubrovačkih knjižnica Nikolina Njirić, a u predstavljanju su sudjelovale povjesničarka književnosti, književna kritičarka, recenzentica izdanja i urednica knjige Katja Bakija te recenzentica izdanja i nastavnica hrvatskoga jezika Nikolina Kuraica. Odabrane pjesme i ulomke, među kojima su „Maslina“, „Zaviri“, „Dar danas dan“, „Tiha mudrost“, „Govor stvaranja“, „Radost postojanja“, „Božji dodir“, „Sloboda“ i „Moje pjesme i priče za mene“ – čitala je glumica Izmira Brautović uz glazbenu pratnju pijanistice Nene Ćorak.
Napomenuvši na samome početku svoga obraćanja kako joj je velika čast sudjelovati u predstavljanju jer je tijekom protekloga vremena postala prijateljica Lucije i njezina supruga Dubravka Kovačevića, Nikolina Kuraica istaknula je kako nova zbirka predstavlja prirodan, ali zreliji nastavak autoričina opusa.
„Naslov zbirke, ‘Maslina’, višeznačan je i obiluje simbolikom. Ona je biblijski simbol mira, prepoznatljiv mediteranski motiv neraskidivo vezan uz Lucijine Konavle, ali i metafora žilavosti – to je stablo koje donosi bogat plod usprkos teškom i škrtom dalmatinskom kršu“, istaknula je Kuraica, naglasivši kako, za razliku od prethodnih zbirki, „Maslina“ donosi novi, dramatičniji i duboko emotivan tematski krug sjećanja na Domovinski rat u Dubrovniku, u kojem autorica kroz fragmentarne zapise i osobna sjećanja progovara o strahu, stradanju, ali i ljudskom prkosu i snazi obnove, a istodobno isprepliće autentični dubrovački govor s lirski sažetim izrazom i autorskom samouvjerenošću, vidljivom u kratkom proznom tekstu „Imam se”.
„U ovoj zbirci autorica pokazuje iznimnu autorsku samouvjerenost. Lucija Kovačević potpuno je svjesna svojeg spisateljskog zanata i u ovim, kako ih sama naziva, ‘zlatnim godinama’ otvoreno progovara o katarzičnoj moći pisanja. Kroz cijelu se knjigu provlači njezina najveća i najvažnija želja: ‘Iznad svega i svakoga – živjeti’. Za Luciju Kovačević to življenje nije puko trajanje; ono je neraskidivo povezano s činom pisanja, ljubljenja i neprestanog stvaranja, što ovu zbirku čini snažnim trijumfom životne radosti nad prolaznošću i destrukcijom“, poručila je Kuraica.
Urednica i recezentica Katja Bakija izrazila je zadovoljstvo što je sudjelovala u nastajanju svih četiriju Lucijinih knjiga. Dodala je kako joj je Kovačević najdraža u „pjesmama kratkog daha“, ali kako se razvija, sve je sklonija dužim proznim tekstovima i ne zna se, zapravo, gdje će joj biti kraj. Kroz sve se knjige provlače isti motivi, pitanja i tematski krug koji zaokuplja autoricu, a ona otvara prostor za razmišljanje o stvarima o kojima svi razmišljaju. Posebno je naglasila vrijednost malih, svakodnevnih trenutaka življenja i svjesne prisutnosti – o čemu progovaraju tekstovi poput „Lovca“ i „Kiše“, u kojima se prirodni motivi i slika Dubrovnika prepliću s emotivnim iskustvima i sjećanjima – kao i simboliku stare konavoske masline koja povezuje generacije.
Kao jednu od ključnih misli knjige izdvojila je autoričin poziv da naučimo „loviti trenutke življenja“, podsjećajući kako se život ne sastoji samo od velikih događaja, nego i od naizgled običnih prizora, susreta i osjećaja koji mu daju smisao.
Govoreći o motivu kiše, Bakija je istaknula njezinu višeslojnost – kao simbola života, obnove i prirode, ali i kao poveznice sa sjećanjima na ratna vremena i oskudicu. Posebno se zadržala na naslovnoj pjesmi „Maslina“, u kojoj staro stablo iz Konavala postaje simbol postojanosti, mudrosti i prijenosa znanja i običaja s jedne generacije na drugu.
U autoričinu izrazu prepoznala je duboki humanizam, senzibilnost prema prirodi i Gradu, ali i promišljanja o vjeri, vremenu, sudbini i ljudskim odnosima. Istaknula je i kako se Dubrovnik u njezinim tekstovima ne pojavljuje tek kao kulisa, nego kao jedan od „likova“ lirske priče, čiju povijest i atmosferu autorica pažljivo prenosi riječima.
„Smirenim tonom i lijepim pjesničkim slikama Lucija nas poziva da se ponovno povežemo s onim što je trajno i istinski vrijedno – zemljom, prirodom i nasljeđem naših predaka. U svemu što piše prisutan je i njen Dubrovnik, koji ona slika kroz detaljnu i pažljivu deskripciju ambijenata, što Grad ne čini samo prostorom radnje nego i jednim od ‘likova’ lirske priče, čiju povijest, ljepotu i atmosferu predano posreduje svojim tekstovima“, rekla je Bakija.
„Uvijek je zadovoljstvo doći na kraj tog puta kad nešto što gledaš u nastajanju vidiš kao nešto što je konačno gotovo i što je tu kao dar doista iz srca vama, odnosno svima nama. Kroz prozu i poeziju autorica otvara prostor za razmišljanje o prolaznosti, ali i o ljepoti svakodnevnih trenutaka i odgovornosti pojedinca da lovi i cijeni trenutke života kako bi stvorio život ispunjen radošću i smislom“, kazala je Bakija, zaokruživši svoje izlaganje autoričinim stihovima koji, prema njezinim riječima, najbolje sažimaju bit njezina stvaralaštva:
„Osmisli svoj život
kako bi radost tekla.“
Na kraju večeri publici se obratila i sama autorica Lucija Kovačević, uputivši zahvale suradnicama, mentoricama i publici.
„Iza svake priče trebali bismo napisati tri riječi, sve riječi koje sam napisala su rast u ispunjenima mojih osmišljenosti. Hvala gospođi Staši Aras što me uvela u jedan lijepi i vrijedni životni trenutak. Hvala Nikolini na raskošnom osvrtu na moju knjigu, hvala pronicljivoj i razboritoj urednici Katji koja je radila na mojim knjigama. Zahvaljujem sebi što sam takva kakva jesam i svim mojim divnim čitateljima – hvala!“, kazala je Kovačević.
Foto: Vedran Levi