Dubrovačke knjižnice u 2021. godini slave 80. godina svoga djelovanja koje će se svečano obilježiti na samu obljetnicu otvorenja, 2. veljače 2021., s početkom u 10 sati u Saloči od zrcala Narodne knjižnice Grad. Program obilježavanja započet će svečanim koncertom kvarteta Sorkočević (Nena Ćorak – klavir, Đive Kušelj – flauta, Slobodan Begić – violina, Denis Ajduković – kontrabas). Koncert će se održati uz predstavljanje prepjeva epilija “O Epidauru” dubrovačkog Vergilija Ilije Crijevića na kojem će sudjelovati prevoditeljica, dr. sc. Zrinka Blažević, s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, uz redaktoricu prijevoda i autoricu uvodne studije izv. prof. dr. sc. Irenu Bratičević, predstojnicu Katedre za hrvatski latinizam FF u Zagrebu, i ravnateljica Dubrovačkih knjižnica Jelena Bogdanović, prof. kl. filologije i dipl. knjiž. Zbog epidemiološke situacije i ograničenog broja sudionika (25) na događanje nije moguće doći bez prethodne najave. Upravo radi toga, cijeli program će se prenositi uživo putem Facebook stranice Dubrovačkih knjižnica, a snimka će biti postavljena i na YouTube kanal Dubrovačkih knjižnica.   MALO O POVIJESTI DUBROVAČKIH KNJIŽNICA:   Dubrovačke knjižnice odlučile su svečano obilježiti svoju zrelu dob od 80 godina na skroman, dostojanstven način, i dalje promičući ono najbolje iz kulturne sredine kojoj pripadaju. Kada se vratimo u davnu 1941., na otvaranje Dubrovačke biblioteke i čitamo Poslovnik reda o unutarnjem radu Dubrovačke biblioteke od 2. veljače 1941. godine, vidimo temelje današnjeg baštinskog fonda Knjižnice internacionalne vrijednosti kao i same ustrojstvene jedinice Dubrovačkih knjižnica, tadašnja odjeljenja, koja su uz povremene promjene i odvajanja (1950. – 1975.) u konačnici jednako sastavljene kao na samom otvaranju, Znanstvena i Narodna knjižnica: ”Dubrovačka Biblioteka javna je prosvjetna ustanova i služi prosvjećivanju stanovnika Dubrovnika i okolice, te proučavanju dubrovačke prošlosti i pitanja u vezi s Dubrovnikom. Dubrovačka Biblioteka ima dva odjeljenja: Prvo odjeljenje u kojemu se nalaze knjige strogo stručnog i naučnog sadržaja i služe pojedincima za naučni rad. Drugo odjeljenje sačinjava javna biblioteka i čitaonica, koja služi najširim narodnim slojevima.“ Iako je Biblioteka otvorena tek 1941. iz nama poznatih arhivskih izvora znamo kako je još u 15. stoljeću postojala potreba za smještaj knjiga na jedno mjesto u Dubrovniku gdje bi one bile dostupne svima onima koji budu u njima htjeli što vidjeti ili čitati. Točnije od smrti Ivana Gazulića (Gjin Gazulli; Johannes Gazulus; Gaxulus; Ivan Gazulić;  1400. – 1465.) humaniste i diplomata Dubrovačke Republike, koji je oporučno ostavio dio svoje privatne knjižnice sve knjige iz crkvenog prava i svu biblicu ostavlja crkvi blažene Gospe uznesene na nebo (ecclesie sancte Marie Maioris) pod uvjetom da one budu smještene na jedno mjesto i dostupne svima onima koji budu u njima htjeli što vidjeti ili ĉitati. Prvo spominjanje javne knjižnice datira iz 1527. Nikola Barneo (Barneus), kapelan crkve sv. Andrije, oporučno ostavlja Dubrovniku svoju biblioteku sa željom da se od nje stvori javna knjižnica na čast domovini, na korist dubrovačkoj mladeži, a na utjehu starcima. Iz arhivskih podataka saznajemo o obavljenoj inventarizaciji u notarijatu Kneževa dvora 31. ožujka 1539. i o sadržaju legata. Rijeĉ je o stotinu dvadeset i sedam djela teološkog i medicinskog karaktera, o antiĉkim klasicima Ovidiju, Ciceronu, Pliniju, Svetoniju, Terenciju i drugima te o zbirci rukopisa u tri sanduka, dok ostatak legata nije naznaĉen. Postavljen je uvjet da se tim knjigama otvori javna gradska knjižnica. U protivnom, knjige je trebalo prodati na dražbi. Sljedeći se spominje Ivan Vitov Gučetić, koji je 21. kolovoza 1661. ostavio svoju knjižnicu Gradu pod uvjetom da se ona smjesti „na uspomenu njegovu i njegovih predaka“.  Iako javna knjižnica nije oformljena, ipak je odlukom Senata od 27. listopada 1670. (Consilium Rogatorum 1670-1671) legat Ivana Vitova Guĉetića postao sastavnim dijelom bogate knjižnice nekadašnjeg Isusovačkog kolegija. Možemo nastaviti dalje povijest pokušaja osnivanja javne knjižnice legatom od 12.000 svezaka dr. Nika Lepeša iz 1894. koje su smještene su u kuću I. Miletića, u ulici Luĉarica. Smještajni kapacitet objekta bio je preskroman za toliku građu pa su knjige premještene u nekadašnju carinarnicu, gotiĉko-renesansnu palaĉu Sponzu. Pa sve do tridesetih godina XX. stoljeća kad  je društvo za razvitak Dubrovnika i okolice “Dub” pokrenulo inicijativu i odbor  za osnivanje knjižnice pod predsjedništvom Frana Ohmuĉevića-Bizzara i članovima: Jorjom Tadićem, Franom Dabovićem, Cvijetom Jobom i Antunom Maroevićem. Općinsko vijeće donosi odluku o osnivanju javne biblioteke po ustupanju legata  privatne knjižnice publicist i kulturnog povjesničara Antuna Lijepopili (Liepopilli, Ljepopili; Ante) koji za života donira svojih 5.000 svezaka knjižnici. Kako se nije mogao pronaći adekvatan prostor za pohranu tolike građe, tako se posao preseljenja protegao na još nekoliko godina. Sam posao preseljenja je vodio prof. Cvijeto Job.  Kuratorij zaklade Dubrovačke biblikoteke u međuvremenu se dopisuje  s maršalom dvora njegova veličanstva kralja Aleksandra I u Beogradu pokušavajući pronaći prostor za smještaj građe. Slijede donacije dubrovačkih obitelji: Gethaldi-Gondola, Kaboga, Siminiati, B. Condero, N. Babić, F. Jakša, De Giulli, Zuviteo, Zigler-Pucić, M. Mladić, L. Bogdan te društava: Akademsko društvo „Janušić“, knjižara M. Ercegovića „Jadran“, društvo „Dub“ itd. Kako je „Divona“ postala pretijesna, iz Beograda 1933. stiže odobrenje o dodjeli prostora knjižnici u Kraljevskom ili Kneževom dvoru koje se odnosilo na prizemlje i polukat, a ostatak prostora bio je dodijeljen Novom Arhivu. 1934. godine knjige su preseljene u Knežev dvor. Dvije godine nakon preseljenja u prostorije Kneževa dvora, toĉnije 23. ožujka 1936.,  posebnom ispravom odobrava se osnivanje „Dubrovaĉke biblioteke“. Brigu o fondu vodi prof. Cvijeto Job, a nakon njega prof. Miše Vacchetti, novinar i urednik književno-znanstvenog ĉasopisa „Srđ“. Zetska banovina u Cetinju je odobrila osnivanje zaklade „Dubrovačke biblioteke“ „sa svrhom da prikuplja knjige, ĉasopise i ostale u  bibliografsku građu spadajuće predmete te iste posuđuju..“ „U 11 sati svijetli Ban otvorio je u Kneževom dvoru „Dubrovačku biblioteku“ pozdravljen prije od predsjednika kuratorija iste g. dr. Alberta Halera“ (List dubrovačke biskupije, br. 1- 2, od veljače 1941.). „Malo je međutim u nas gradova, koji po svojoj duhovnoj moći i po svojoj riznici kroz vjekove sabiranog duhovnog blaga mogu u kulturnoj akciji biti na prvom mjestu kao Dubrovnik... i ova biblioteka sa čitaonicom nov je dokaz toga, ona je svjetionik i rasadište znanja, koji će obasjavati blagotvornim svjetlom sve ljude od kolibe do palače.“ Ban Ivan Šubašić, prilikom otvaranja „Dubrovačke biblioteke” Ono što bi bilo zanimljivo u odnosu za vrijeme kad je Dubrovačka biblioteka otvorena je strah od zaraze i mjere predostrožnosti koje su navedene u Članku 8./d Poslovnika, a odnosi se na posuđivanje knjiga i dužnosti članova u slučaju zaraze u obitelji: “… pojavi li se u njegovoj porodici zarazna bolest, dužan je to prijaviti prigodom vraćanja knjiga uredu Biblioteke da mu se je u kućanstvu, odnosno porodici pojavila zarazna bolest”.