U skladu s motom ovogodišnjeg Mjeseca hrvatske knjige „Pričaj mi…“, a u sklopu programa Putositnice utorkom, članovi HPD-a „Sniježnica“, 12. studenoga 2024. u Narodnoj knjižnici Grad, ispričali su priču o usponu na najviši turski vrh, mitsku planinu Ararat na čijim se obroncima, prema biblijskoj Knjizi Postanka, nasukala Noina arka.
Najavila ih je i sve okupljene pozdravila organizatorica Putositnica utorkom knjižničarka Matija Nenadić. Prije početka predavanja publici je prikazan kratak film o tom pothvatu. Naime, od 28. lipnja do 4. srpnja ove godine petnaesteročlana, složna i timski nastrojena „balica“ dubrovačkih planinara, članova HPD-a „Sniježnica“, nakon višemjesečnih priprema, korak po korak, krenula je k ostvarenju cilja – uspeti se na 5137 metara visok, snijegom prekriveni vulkanski vrh na sjeveroistoku Turske, 16 km zapadno od Irana i 32 km južno od Armenije.
Goran Cvjetinović rekao je kako su na ideju o usponu na Ararat došli nakon uspona na Dolomite (Italija), koji su visoki 3 343 metra, pa su pomislili kako bi mogli pokušati nešto ozbiljnije, preko 3 tisuće metara, a takvu planinu je trebalo tražiti izvan Europe. Između Irana i Turske, odlučili su dati prednost Turskoj, tu je mjesto odakle je sveti Vlaho bio (grad Sebasta u Armeniji, danas Sivas u Turskoj), tamo je i Noina arka bila nasukana. Poslali su poziv u Društvo na koji su se mogli javiti oni koji se žele priključiti ekspediciji “Ararat” i na kraju se skupilo njih petnaestero: Iva Decovski Klečak, Fabijan Drnas, Oliver Milošević, Kristian Korda, Vlaho Kisić, Andrea Dizdar, Marija Alfirević, Goran Cvjetinović, Denis Anđelić, Anamarija Miletić, Nikola Miletić, Maris Banović, Karla Skurla, Keti Filippi i Sandra Katić.
Još su jednom vidjeli kako planina može biti čudna i nepredvidljiva, nema vremenskog uvjeta koji se nije dogodio u tih pet dana; bez vjetra, malo vjetra, olujni vjetar, kiša, grad, snijeg, led, grmljavine. Za sve te vremenske uvjete morali su imati i adekvatnu opremu. Andrea Dizdar, inače flautistica, bojala se da joj hladnoća ne ošteti živce na prstima, to joj je bila jedna od “sumnji” prilikom uspona, a oboriti vlastiti rekord od 4 tisuće metara kaže “bilo je vrlo živopisno, super ekipa, doživljaji… ne bih tu visinu naglašavala nego apsolutno cijelo putovanje”.
Prilikom uspona, osim opreme, jednako su važne hrana, voda i ostale tekućine koje planinari konzumiraju. Kad se ide na takve ekspedicije uvijek je tu i vodič koji vodi prema vrhu i pomaže, a tu su i ljudi koji pripremaju hranu. Keti Filippi rekla je kako je nosila miso juhu, a preporučuje uvijek nositi soli sa sobom i sušenog voća.
Put je bio zamišljen tako da sa sunčanih livada krenu prema prvom kampu koji se nalazio na 3 200 metara i da tu u šatorima odmore. Sutradan se išlo na klimatizacijski uspon do 3 800 metara i na toj visini su boravili neko vrijeme te se onda vraćali u kamp. Počinje se pojavljivati visinska bolest. Karla Skurla rekla je kako obično preko 3 000 metara krenu laganiji problemi, a ona je osjetila “zakašnjele” simptome kad su se krenuli spuštati s tog uspona u kamp. Narednog dana krenulo se u kamp na 4 200 metara visine. Svi su bili u jednom šatoru, bilo je mnogo snijega, vodiči im nisu dali zaspati prije 8 navečer. Iva Decovski Klečak je planinarka godinu dana, majka triju djevojčica i bila je očarana tišinom koju pruža planina, ali ubrzo kad se vrijeme promijenilo, u deset minuta, kaže kako je to izgledalo kao borba - “planina i ja”. “Iskustvo života” nazvala je taj uspon. Anamarija Miletić ispričala je o smještaju u šatoru gdje se susrela s miševima, koji su naknadno otkriveni.
Nakon četiri sata spavanja, planirano je da u 1 ujutro imaju doručak i pomalo kreću prema vrhu. Međutim, vrijeme se stalno pogoršavalo, počeli su se razdvajati, neki su se počeli vraćati, a pravilo je da kad se jedan dio grupe vraća i jedan vodič se s njima mora vratiti. Među prvima koji su se vratili bila je Sandra Katić koja je to kaže odlučila dan prije. Oliver Milošević je rekao da je to “iskustvo za života”, i “da je takvo vrijeme na Porporeli, bježao bih, a ne na planini”. Vlaho Kisić, kojemu je ovo drugo iskustvo na tim visinama, prvi put u Južnoj Americi na 5 300 metara, u tom momentu odlučuje da je bolje vratiti se. Ostali nastavljaju dalje, negdje na 4 700 metara, imaju stanku i tu nastaje najveća rapsrava oko toga hoće li se svi vratiti. Marija Alfirević kaže kako je odluka bila - odustati. Ali, dodaje kao što je Vlaho rekao da je procijenio kako ne može dalje, njoj je osjećaj bio ”da to nije to, da bismo mogli još malo naprijed”. Konzultirali su se vodiči i odlučilo se krenuti dalje. Kristian Korda, kojemu su ruke bile skroz smrznute, bio je među onima koji su se vratili, rekao je kad je vidio 4730 metara na satu i da ljudi idu dalje, nije htio ostaviti ekipu na cjedilu, jer ako se on odluči vratiti nakon još nekoliko metara, moraju se svi vratiti. Nikola Miletić jedan od četvero “s vrha”, rekao je kako je u sve upao slučajno.
- Taj uspon na 4700 metara, malo sam bio zadnji, malo među prvima. Da sam bio zadnji odustao bih. Goran me je tješio, govorio sam “ljudi ovo nema smisla, ne vidimo ništa”, udaraju gromovi, neugodno je, nemate zraka. Napravite desetak koraka i onda se naslonite na štape i onda hiperventilacija. Sve tako. To je trajalo od ure do 7:30 ujutro, po nemogućim uvjetima. U nekim momentima kad bih legao na te štape, baš mi je bilo lijepo, tu sam shvatio što je ta “bijela smrt” - toliko umoran, toliko mi je lijepo i mogao bih se smrznuti. Kad smo došli do vrha koji je oštar, onda me oprao adrenalin – rekao je Nikola Miletić koji je uz Mariju Alfirević, Gorana Cvjetinovića i Maris Banović stigao do 5 137 metara visokog vrha turskog Ararata.
Na skalama od prizemlja do Saloče od zrcala Narodne knjižnice Grad može se pogledati izložba pejzažnih fotografija istinskih zaljubljenika u prirodu - članova HPD-a „Sniježnica“ koju je priredio i postavio njihov član Fabijan Drnas.
fotografije: Vedran Levi