Davor Mojaš i Stanko Krnjić bili su gosti  „Susreta riječi" koji se 2. svibnja održao u Saloči od zrcala. Moderatorica susreta Tajana Martić povezala je značenje riječi “susret” s riječju “sreća” koja je slavenskoga porijekla i osnovno joj je značenje susret, događaj: „Svakodnevno se susretati i kroz susrete sreću ostvarivati je mukotrpna stvar, jer zahtijeva našu angažiranost kroz odnose s drugima. „Nadovezujući se na tu misao moderatorica je predstavila svoje goste navodeći izniman opus njihova stvaralaštva, a zatim ih pozvala da sami kažu nešto o sebi. Zanimljivo je da su i Mojaš i Krnjić, potvrđujući da se ostvaruju kroz ono što rade, istaknuli da se o pojedincu mnogo može saznati ne samo iz riječi koje izgovara i piše, nego iz onoga što se ne izgovara.

Da se isto, može postići pisanim tekstom kao i kazališnim izričajem, pokazali su i svojim djelima. „U svom romanu, Krnjić je uspio kratkim, krnjim rečenicama, ponekad ne koristeći glagole, postići da sve vidim“, iznijela je Martić svoje dojmove o Krnjićevu proznom prvijencu Ostavljeni (Društvo dubrovačkih pisaca, 2022.), iz kojega su dvije priče, odnosno poglavlja romana, nagrađene na anonimnim natječajima.

„Te kratke rečenice,  odraz su moga životnoga iskustva, čovjek iz prve ruke vidi neke stvari koje ne bi znao da ih nije doživio. Škrti način izražavanja, izabrao sam, jer ljudi koje sam sreo na bojištu bili su ljudi škrti na riječima, ljudi koji su često uspijevali složiti tek tri rečenice, a s druge strane, rat kao rat, izričem ga tom osakaćenošću rečenice. Ljudi koji su sudjelovali u ratu, iz njega izlaze osakaćeni. Ne mislim samo na fizičko sakaćenje.“ Krnjić je roman o ratu napisao mnogo godina poslije rata, rekao je da je jednostavno došlo, kao da se otčepio neki čep i poteklo je…

Mojaš se prisjetio da je za vrijeme rata 1991. radio kao novinar Radio Dubrovnika i svakodnevno izvještavao o ratnim događanjima. Sastajući se u skloništima i sobama bez struje, Lerovci su odlučili napraviti predstavu. „Podigli smo jednu predstavu, Shadow, po Ionescu. Napravili smo predstavu bez riječi.  Bila je sukus vremena. Nisam mogao naći dramu, prozu, pjesmu koja bi mogla biti odraz onoga što smo osjećali.” Iza predstave Shadow koja je odigrana četiri puta u Teatru Bursa u popodnevnim satima dok je radio agregat, uslijedio je ciklus predstava u kojima se govorilo glazbom, tišinom, bukom. Jedna od njih je Stanje lune, za koju je Mojaš rekao da im je bilo toliko mučno raditi tu predstavu, da su nakon nekoliko dana krenuli s radom na novoj.

Kazalište kao i pisanje, smatra Mojaš, treba biti odraz vremena, a vremena su uvijek turbulentna. Za sebe je rekao da reagira bez predumišljaja, a poslije da se bori s posljedicama. „Kazalište je pitanje slobode, sve se može u kazalištu, samo treba imati hrabrosti i mašte. I ova tvoja pitanja i to se može uprizoriti”, obratio se moderatorici. Postaviti neko veliko djelo, koje je već mnogo puta odigrano, za Mojaša je također veliki izazov. Za njega, veliki pisci su veliki pisci jer svaki segment njihove biografije zaslužuje predstavu, čak da se i ne govori o  njihovim djelima. A velika djela, s njima se može mnogo. Kao primjer, naveo je Hamleta, radilo se o kazališnoj ili lutkarskoj predstavi, crtanom filmu, nitko ne može reći da to nije  Shakespeare.  

U programskom ciklusu Čitanje Grada, Lero je krajem travnja prikazao svoj novi izbor: Bilješke iz ratnog dnevnika Josipa Kosora. Zbog dobre recepcije njegovih djela u inozemstvu jedno vrijeme slovio je za kandidata za Nobelovu nagradu za književnost, no, kako je istaknula Martić, o njemu se malo zna. Zanimalo ju je što je motiviralo Mojaša da na scenu stavi Kosorove Bilješke. „Bio je izuzetan pisac, dramatičar, a skoro je zaboravljen. Družio se sa Stanislawskim, Meštorvićem, Zweigom, objavljena su pisma koja mu je pisao", rekao je Mojaš dodajući da je Kosor pisao i na njemačkom i na hrvatskom te da je bio poseban, kafanski čovjeka kojega mnogi i nisu baš voljeli.  Kosor je živio u Dubrovniku sa svojom ženom u vili Tamarix, a ovim memoarima opisuje bombardiranje Lapada 1944., opisuje licimjerstvo gospara i gospođa koji iznajmljuju po visokim cijenama ljudima u nevolji. „Situacija po okolnostima slična situaciji u devedesetima. Tu priču pričamo u Lera, nadajući se da će Dubrovčani prepoznati važnost svoga sugrađana.”

Dotaknuli su se govornici i publike koja posjećuje kazalište i čita knjige te se osvrnuli na utjecaj umjetnosti na promjene u društvu. Krnjić je rekao da misli da je kultura čitanja niska i kako primjećujemo da je jako mali broj onih koji idu u kazalište i čitaju, onda je teško govoriti o nekom utjecaju knjige i kazališta na promjene u društvu. „Gdje se potkrala greška u odgajanju čitatelja, ne znam.  Neke druge forme su zauzele dominaciju. Što učiniti? Ne znam…”

„Sve što radiš, radiš zbog sebe, da neko vrijeme koje te zatekne pokušaš pretvoriti u nešto što bi mu bio odraz ili komentar. Kad radim predstavu, ne mislim na publiku. Publika je važna za vidljivost, ali mnogo gore od malobrojne publike je ako je u teatru sve puno, a publika nema nikakvu reakciju. Ako ljudi s predstave izlaze prazni. Ne znaš je li tužnije tebi kao gledatelju ili glumcu koji je to samo odradio. To je najtužnije. A ono što se odradi sa strašću, osjeti se. Pa čak i kad je pogrešno - ako izazove reakciju, dobro je”, rekao je Mojaš ističući drugi problem a to je medijsko praćenje kulturnih događanja, koje je najčešće popraćeno fotografijama s izostankom osvrta ili kritike. Kulturne rubrike sve su kraće, ako ih ima. Kazališne kritike gotovo nema, a slično je i s književnom kritikom. Postoji, ali kao da postoji samo jedna recepcija što pridonosi da se stvara lažna slika o onome što je napisano, odigrano ili izloženo, ako su izložbe u pitanju. „Odjek kulturnih događanja nije dobar i ne bismo trebali biti zadovoljni. Zbog toga je potrebna alternativna scena. Iako ona ima ograničen broj koji je prati, nezaobilazna je ako želimo prepoznati grad po svojim prilikama i neprilikama”, rekao je Mojaš osvrćući se na stanje u Dubrovniku.

S istim se složio i Krnjić primjećujući kako mu se čini da u književnosti ponekad najveću ulogu za popularnost nekog djela imaju određeni lobiji, ne uvijek, ali često. No i to je, smatra, odraz društva u kojem živimo i ne može se književnost gledati izdvojeno iz društva. Na pitanje koliko misli da kao pisac može utjecati na čitatelja i osjeća li veću odgovornost pišući prozu nego poeziju, Krnjić je rekao da piše iz svoga kuta, ono što je on napisao nije sveukupna slika rata. „Polazim od običnog, malog čovjeka. Ove priče govore o čovjeku koji je došao negdje a ne zna ni gdje je došao. To je moja perspektiva koju mogu približiti čitatelju. U ratu je bilo i veselih stvari, dakle, meni nije bilo sve crno. Pisao sam o strahovima ali i o smijehu. O strahu dok promatram sebe koji se mijenjam. Prikazao sam ljude koji su završili u ratu jer je rat, kao što se nađemo u lijepom danu jer je lijep dan, ne našom zaslugom,  niti krivicom. Svatko donosi sebe i rat ga transformira.” Naglasio je da time ne izjednačuje napadača i napadnutoga, nego samo daje pogled na život pojedinca koji se u ratu zatekao. Po povratnim informacijama čitatelja koji mu najčešće pišu,  može zaključiti da je knjiga čitateljima “sjela”, a spomenuo je i jednu anegdotu iz zubarskog miljea: „Pacijentica je sjela na zubarski stolac i rekla da se jako boji. Rekao sam joj da se nema što bojati, a ona je rekla - Da, ali znate, pročitala sam vašu knjigu.”

Kao što je u najavi ovoga susreta napisano, Martić je goste uhvatila nakratko prije nego što “izbace” novu knjigu i novu predstavu. Krnjić u pripremi ima novu zbirku pjesama, a Mojaš radi na novoj predstavi o kojoj je otkrio samo jedan detalj: „Bit će u predstavi golubovi prevrtači. Jeste čuli za golubove prevrtače? E, pitanje je jesu li to uopće golubovi”, zaintrigirao je Mojaš publiku i uputio poziv: „Imat ćemo predstavu, a dobrodošao je svatko koji kad dođe i ostane, dolazi redovno na probe. Ako ostane petnaest dana, ako ostane do kraja, ostat će i do 30-40 godina kao i ja. Nigdje nema tako dobrih vibracija i tako iskrene želje da se stvara kazalište kao kod Lera. Ovo je nešto što je neponovljivo i mislim da smo posijali nešto što će ostati”.